Prenosimo vam dio knjige 'Kako djeca uspijevaju' u kojem se na konkretnom primjeru opisuje kako je za budući uspjeh važnija dobra povezanost s roditeljima, nego uvjeti u kojima dijete odrasta, uključujući siromaštvo i druge objektivne probleme. U nagradnom natječaju darovali smo vam tri ove knjige!
Tko postiže uspjeh, a tko neuspjeh? Zašto neka djeca uspijevaju, a druga se izgube na svojem putu? I što roditelji i učitelji mogu učiniti kako bi dijete, ili generaciju djece, usmjerili od neuspjeha prema uspjehu? Novinar i publicist Paul Tough krenuo je u potragu za postupcima i programima koji najdjelotvornije pomažu djetetu da ostvari svoje potencijale i sve opisao u knjizi 'Kako djeca uspijevaju'.
Desetljećima je dominirao kognitivni pristup koji je loš uspjeh tumačio slabom stimulacijom u ranoj dobi, zbog čega su roditelji nabavljali sve savršenije didaktičke igračke i učili djecu stranim jezicima usporedno s materinskim. Paul Tough takvom pristupu suprotstavlja brigu o emocionalnom životu, ublažavanje posljedica stresa i upućuje kako dijete usmjeriti da postane svjesno svojih snaga te pomaže roditeljima da u djece razvijaju karakter i formiraju identitet.
Dobitnici knjige tjedna!
Koje osobine smatrate važnima za uspjeh i voljeli biste da ih vaše dijete razvije? Tri odgovora na ovo pitanje koja ste nam ostavili u raspravi ispod članka od četvrtka 8. do srijede 14. svibnja u 11 sati nagradili smo našom knjigom tjedna 'Kako djeca uspijevaju' u izdanju Profila. Dobitnici su kukukaka, missha i angellah, a oni će biti obaviješteni i e-mailom.
U nagradnom natječaju mogu sudjelovati samo registrirani korisnici Klokanice, pa ako još niste, registrirajte se
Iz knjige vam prenosimo odlomak 'U posjetu kod Makayle', u kojem autor opisuje posjet domu jedne siromašne maloljetne majke i pokušaj poticanja njezine povezanosti s bebom:
Podrška majci najbolji je način podrške djetetu
Poticanje sigurnoga povezivanja vidio sam nedavno na djelu kada sam jednog proljetnog poslijepodneva na južnome dijelu Chicaga posjetio šesnaestogodišnju djevojku imenom Jacqui i njezinu osmomjesečnu bebu Makaylu, u kući u kojoj žive zajedno s Jacquinom majkom. Nisam tu bio jedini posjetitelj. Jedna starija crnkinja, Anita Stewart-Montgomery također je bila ondje. Ona radi za katoličku dobrotvornu udrugu i redovito posjećuje rizične roditelje (najčešće samohrane majke) i njihovu djecu u sklopu programa koji vodi zaklada Ounce of Prevention, čikaška dobrotvorna organizacija. Nakon toga posjeta razgovarao sam s Nickom Wechslerom, pedijatrom koji već više od dvadeset godina nadgleda one programe te zaklade koji uključuju kućne posjete. Objasnio mi je da njega i njegovo osoblje ne zanimaju tradicionalne teme o kojima pedijatri raspravljaju s novopečenim roditeljima - prehrana djeteta, prestanak pušenja, proširivanje vokabulara - istraživanje ih je uvjerilo da je poticanje boljeg povezivanja najsilnije oruđe koje imaju za poboljšanje djetetova uspjeha. Stoga najviše pažnje poklanjaju povezivanju.
Wechsler zapravo kaže da često mora podsjećati zaposlenike koji prema programu idu u kućne posjete da njihov zadatak nije pokušati riješiti mnoštvo problema koje uoče u životu mladih roditelja - nego samo taj jedan problem. "Zaposlenicima je to ogromno iskušenje jer ti instinkt nalaže da pokušaš učiniti i nešto više od toga", rekao mi je Wechsler. "Ali, iako ne možeš uvijek riješiti loše stambene uvjete ili lošu školu, u roditeljima možeš potaknuti unutrašnju snagu i otpornost kako bi dali sve od sebe i bili najbolji što mogu."
Činjenica je da u Makaylinu svijetu mnogo toga treba popraviti. Dok sam ju promatrao kako se tijekom razgovora igra s Jacqui i Anitom Stewart-Montgomery na sagu u salonu, u sebi sam žalio što kuća nije malo tiša, što namještaj ima tako mnogo oštrih izbočina, što ona, majka i baka žive tik uz zapuštenu parcelu u bloku zgrada koje ne odišu sigurnošću i što se iz susjednoga stana može nanjušiti dim cigareta. Međutim, Anita Stewart-Montgomery usredotočila se na Jacqui, promatrala ju dok pazi na Makaylu, davala joj poticajne komentare, izražavala prema Jacqui onu istu toplinu i brižnu podršku kakvu se nada da će i Jacqui pružiti Makayli.
Prethodna generacija intervencija na odnosu s malom djecom, osmišljena pod utjecajem istraživanja važnosti jezičnih vještina u najranijoj dobi, koje su proveli Hart i Risley, ponajprije se bavila poticanjem roditelja da prošire vokabular svoje djece. Ipak, neugodna stvarnost u vezi s takvim intervencijama jest da je veoma teško obogaćivati rječnik svoje djece ako ste roditelj s ograničenim fondom riječi, što je slučaj s mnogim siromašnim roditeljima. Svakako im je korisno više čitati, međutim, mala djeca upijaju jezik od roditelja u svakome trenutku, a ne samo u trenutcima posvećenima obogaćivanju vokabulara. Zbog toga se jezični deficit često prenosi s generacije na generaciju - što je krug koji mogu pomoći prekinuti odlični vrtići i odličan predškolski odgoj, ali koji je vrlo teško presjeći samo intervencijama na roditeljima.
Ono što su Fisher, Dozier, Cicchetti i Lieberman pokazali jest da je potencijal za rast i poboljšanje daleko veći na području povezivanja. Za razliku od problema nedostatnog vokabulara, problem roditeljstva koje stvara tjeskobu može se riješiti razmjerno minornim intervencijama. Što znači da se ciklus lošega povezivanja može zauvijek prekinuti. Ako siromašna majka s problematičnim povezivanjem dobije pravu vrstu intervencije, ona može postati majka koja stvara sigurnu povezanost sa svojim djetetom. A to pak može uvelike utjecati na daljnji život toga djeteta. Ako Anita Stewart-Montgomery uspije pomoći Jacqui da stvori sigurnu povezanost s Makaylom, tada ne samo da će Makayla mnogo vjerojatnije biti sretno dijete nego će biti i mnogo vjerojatnije da će uspješno maturirati, da neće završiti u zatvoru, da neće prerano zatrudnijeti i da će s vlastitom djecom imati pozitivan odnos.
Knjigu 'Kako djeca uspijevaju' možete naručiti u Internet Supershopu Mondo!
