Mnogi će roditelji učiniti bilo što da dijete prestane plakati, no više ćemo učiniti za djetetovo psihološko zdravlje i emocionalni razvoj ako mu pružimo podršku i razumijevanje i budemo uz njega te mu dozvolimo da plače, da bude ljuto, bijesno, frustrirano, jer je to djetetova istina i tako ga podržavamo u njegovoj autentičnosti
Plač je sredstvo komunikacije kod male djece te im je uz smijeh, kad se rode, plač jedini način iskazivanja nezadovoljstva. Plač kao oblik komunikacije djeca koriste i kad već dobro pričaju jer im pomaže u lakšem nošenju s emocijama ljutnje, bijesa, straha, nezadovoljstva, frustracije. Stoga je dječji plač roditeljima i ostalim skrbnicima informacija da se nešto događa, a ne da su oni zakazali u ulozi roditelja.
Odrasli teško podnose dječji plač
Dječji plač je s razlogom teško podnošljiv, iritantan i stvara automatski poriv da utješimo dijete i napravimo bilo što samo da prestane plakati. To je prirodni mehanizam koji djeci osigurava da će se roditelji brinuti o njima i njihovim potrebama budući da djeca najduže od svih vrsta na našoj planeti ovise o roditeljskoj brizi te bez nje ne bi preživjela.
Zbog neutješnog plača, roditelji postaju nervozni i iscrpljeni
Roditeljima i ostalim skrbnicima male djece često se čini da djeca plaču bez razloga, ne znaju što djeca žele i što im treba te je to vrlo frustrirajuće za njih, a onda i za djecu. Njihove reakcije su često "Nemoj plakati, plačeš bez veze, nisi više mala curica/dečko da plačeš" pa sve do "Ako ne prestaneš plakati, ići ćeš u kaznu" i slično. Na taj način roditelji i ostali skrbnici koji brinu o djeci ne priznaju djeci njihove emocije, omalovažavaju kako se djeca osjećaju, promiču potiskivanje neugodnih emocija ili barem ne iskazivanje istih i u stvari duboko povređuju djecu.
Treba li pustiti dijete da plače i samo se smiri?
Postoji ideja da je "grozno" kad dijete plače te da je bolje učiniti bilo što da ono prestane plakati. No, puno je zdravije za djetetovo psihološko zdravlje i emocionalni razvoj da mu se pruži podrška i razumijevanje i bude uz njega te mu se dozvoli da plače, da bude ljuto, bijesno, frustrirano jer je to djetetova istina i tako ga podržavamo u njegovoj autentičnosti.
Djeca uvijek plaču s razlogom
Iako nam se često čini da djeca bez razloga cendraju, protestiraju i koriste plač namjerno kako bi nas nagovorili da im nešto ipak dozvolimo, djeca zaista plaču jer imaju za to razlog. Važno je dozvoliti im da plaču i ne kažnjavati ih, odbacivati ili osuđivati zbog toga. Djeca plačem iskazuju neko nezadovoljstvo i to im je urođena metoda komunikacije. Kad djetetu koje plače kažemo da vidimo da mu je teško, da je ljuto, tužno, nezadovoljno i slično te da smo tu uz njega, pružit ćemo mu utjehu i pomoć u nadvladavanju teških emocija.
Bebe baš nikad ne plaču bez veze!
Čak i kad se radi o djetetu koje još ne razumije sadržajno našu poruke, ono razumije onaj neverbalni dio, boju glasa, ton, našu emociju u pozadini. Kako bismo djeci pružili podršku i utjehu, važno je da im priznamo njihov razlog za plakanje. To ne znači da se mi s tim razlogom slažemo, da mislimo da je u redu da zbog toga plaču, nego da ih razumijemo i poštujemo njih onakvima kakvi jesu, djeca koja se teško nose s neugodnim emocijama, zabranama, granicama, činjenicom da ne mogu sve dobiti sada i odmah i slično.
Suosjećanje je pravi odgovor
Budući da je odraslima, jer je tako majka priroda namijenila, teško slušati dječji plač, potrebno je naučiti istrpiti razne načine dječjeg iskazivanja nezadovoljstva. Djeca ne plaču, viču, vrište, udaraju i bacaju se jer su zločesta i ne rade to s namjerom. To je u njihovoj dobi, otprilike do školske dobi, a kod neke djece i duže, jedini način za koji znaju da im olakšava nelagodu i nezadovoljstvo. Za to je potrebna vježba, a pomoći može ako suosjećamo s našim djetetom.
Tajni jezik beba - prepoznajte značenje plača
Jednom kad saživimo s činjenicom da je našem djetetu teško, da ne zna što bi samo sa sobom i kako da si pomogne, pa čak niti što mu se to događa, bit će nam puno lakše zadržati mirnoću, toplinu i razumijevanje prema našem djetetu. A to je način ne koji mu zaista možemo pomoći. Biti uz njega u njegovim neugodnim emocijama, čak i kada smo mi njihov uzrok jer smo nešto zabranili, pokazali svoju granicu.
Odvraćanje pažnje, zabavljanje djeteta, molba da ne plaču i razne druge metode samo su bijeg od onoga što se djetetu zaista događa. A time djetetu dajemo informaciju da se mi ne možemo nositi s time što mu se događa, da je to nešto strašno i za nas odrasle preteško te će dijete kako odrasta i samo početi zanemarivati svoje neugodne emocije jer će mu biti preteško nositi se s njima.
