Mama bez mame

iskreno… svaki dan se sjetim svoje mame i kako je nema pored mene. svaki dan gledam svoje i bratovo dijete i teško mi je jer ju nikad neće upoznati i voljeti onako kako ona to zaslužuje. preminula je kad sam imala 24 godine. 
ali, trudim se sjetiti svega što me učila dok je bila živa. kad nešto radim, shvatim da to radim na način na koji je ona to radila. kad imam neku dilemu ili ako želim čuti kako je to ona radila, nazovem svoju ujnu jer su njih dvije uvijek bile bliske. razlika u godinama između mene, brata i sestrični je godina-dvije tako da su njih dvije skupa proživljavale trudnoću, odgoj, dječje mušice i slično. 

Moja mama je živa, ali alkoholičarka je i na nekim tabletama protiv depresije i živi u drugom gradu. I inače nismo komunicirale baš, ali javila sam joj da sam trudna, tijekom trudnoće nisam bila u kontaktu s njom, sad se ponekad čujemo (dok je u normalnom stanju). 
Znaš kaj, malo je teško. Meni je malo glupo ovo sad reći, ali nekak imam osjećaj da žene koje imaju mamu koja je tu uvijek za njih, da im je lakše. Meni i dragome pomaže moj tata, rodila sam prije 2 mjeseca i još uvijek nam pomogne oko kuhanja i tak neke sitnice. Kolko god imala njegovu podršku, nije to to, jer on ipak nije žena, nije mama, on je tata. 
Ja sam prva dva dana plakala konstantno dok sam rodila jer nisam ništ znala, a nisam ni znala koga da pitam, svekrva je pomogla okupati našu curku i rekla mi da ju zovem ako kaj trebam, al bilo mi je bed. Ali znaš kaj, naučiš i obuć bebu i presvući i sve. Mama je netko poseban i koji ti može pomoći, ali ako je nema, probaj naći oslonac u nekom drugom - tati, svekrvi, bratu, sestri, prijateljici, nitko od njih ne bude zamjena za mamu, ali bitno da ti daje moralnu podršku i to je to.

Ja sam isto izgubila mama kad mi je dijete imalo samo 10 mjeseci, a i u tih deset mjeseci mi nije mogla pomoći jer je bila jako bolesna, malecka pita često za nju, idemo joj na grob iako ju fizički nije upoznala odnosno ne sjeća je se, što reći, da je teško, teško je, uvijek ostane ta praznina….

Jako mi je drago da sam naišla na ovu temu. Moja mama je isto umrla kada sam imala 24 godine i još uvijek mi jako fali, a pogotovo sada kada očekujem bebu. Mogu se pokušati prisjetiti svega, jer ona je bila jako brižna majka, ali tu je i dalje ta rupa koju mi ništa ne može popuniti. Ona bi bila jedina osoba koja bi se mogla toliko veseliti bebici baš zbog mene. Nadala sam se tome da ću nešto slično naći u svekrvi, ali se to nažalost nije dogodilo i imam dojam da me ona stalno kroz sve procjenjuje a i nije baš bila oduševljena kad sam joj rekla za bebu. Doslovno je reagirala kao da je trudnoća i briga za djete nešto grozno i naporno što će me sad upropastiti. Ja sam odgajana sa potpuno drugačijim stavom, mi smo mami bili najvažniji i ništa joj nije bilo teško napraviti za nas, a sigurna sam i da će meni moja bebica biti najveća sreća a ne teret. Eto, jako mi fali ta ženska podrška i ljubav i baš mi je jako teško što to nemam u ovom trenutku…

Ja sam izgubila mamu kad sam imala 7 godina…prokleti rak! Od malena imam hrpu pitanja na koja nikad neću dobiti odgovor! Sada sam u 39. tt i teško je kada osoba koja bi mi trebala biti najveća podrška nije tu! Iako imam podršku od drugih članova obitelji, to nije to! Mama je mama! Iako imam najbolju svekrvu, na koju se mogu osloniti u svakom trenutku i za bilo što…ipak ostaje praznina koju nitko ne može ispuniti! 

Drage (buduce) mame! Za pocetak iskreno suosjecam s vama koje nemate majku uz sebe, jer sam i ja svoju izgubila prije 8 mjeseci. Moja se naime, ubila . Mjesec dana nakon toga sam saznala da sam trudna, a dva mjeseca nakon toga i sestra je zatrudnijela. Moja majcica se jako veselila unucima i znam da bi je ove vijesti trgnule i vratile u zivot-da ih je stigla docekati. Ne mogu vam opisati bol koju osjecam jer nije uz nas, jer je ne mogu pitati za savjet, obratiti se za pomoc. Nista u zivotu me ne bi vise veselilo nego njezina prisutnost kroz ovaj period-jer smatram da nema ljepse veze od veze majke i kceri (naravno-ukoliko je ta veza i od prije pozitivna i puna podrske i ljubavi). Zelim vam svima sve najljepse i da kroz period trudnoce i odgoja djetesca dobijete svu potrebnu potporu od drugih bliskih ljudi 

Tesko je kad mama nije ziva ja sam svoju izgubila kad sam bila trudna sa prvim dijetetom umrli su mi tad i tata i mama za 4 mjeseca nisu ni upoznali unuka a i sad evo i ovu trudnocu sam bez mame i ako imam podrsku od rodbine mama ce uvijek da fali jer nije tu kad mi najvise treba da me savjetuje i bude uz mene i kad mi je tesko i kad sam sretna.

Ja svoje majke nemam od 12.god ali zbog toga sto nas je napustila.Nikad nisam imala preveliki oslonac u njoj,jednostavno nije pitala za mene.Tata mi je bio sve,on me odgojio i podigao,ali nazalost njega sam izgubila u 24.god.od prokletog raka.Kad sam u 26.zatrudnila ipak sam pokusala sa svojom majkom ostvariti kontakt jer sam smatrala kako ce je dolazak unuka omeksati i uciniti covjekom.Bile smo jedno vrijeme cak i ok moglo bi se reci,ali ipak je nas odnos pukao kad je moj sincic navrsio 6.mj.Inace ja kazem da nista ni nije imalo puknuti jer smo zbilja udaljene i jednostavno je previse godina proslo i previse zamjerki u svemu tome.Ja kazem da je najdivniji osjecaj biti mama bez mame (barem u.mom slucaju,nadam se da se nece nitko naci uvrijeden).A znate zasto?Jer imam oslonac u svom predivnom muzu,najboljoj svekrvi koja mi je majka u pravom smislu rijeci.Nemam one negativnosti oko sebe koju je stalno unosila u nas zivot,konstantne drame i svada,brojanja novaca i novcica i pricanja protiv svih mogucih ljudi koje poznam ili ne poznam.Da lijepo je biti mama mojem predivnom sinu kojeg beskrajno volim i koji ce barem po mojem zivjeti puno drugacije od mene,u ljubavi i razumijevanju.

Moja mama je umrla od raka ni godinu dana prije nego sam saznala da sam trudna. Makar imam odličnu sverkvu koja se brine o meni kao sam njezina kćer na čemu joj nikada neću moći dovoljno zahvaliti, to nije isto…Nekad mi je lakše kad mislim da je moja beba sretna jer ima nekoga tko ju čuva, makar nisam vjernica, ali to mi pomaže u trenucima kad mi je teško
 zato što moje mame nema…

Ja sam ostala bez majke 91 kad sam imala samo 2 god, a otac poginuo u prometnoj kad mi je bilo 10g. sva sreča pa imam sestru koja je 1 god. starija od mene… i nas dvije smo same al imamo jedna drugu i jedna drugoj smo najveća utjeha i podrška, obje sretno udane, ona dvoje prekrasnih anđela , ja imam sina od 2 god i drugo na putu (29tt), da je tesko, tesko je, al meni je moja obitelj sve, imam jaku podršku od supruga i njegovih i super se slažemo a njegova je obitelj ogromna (doslovno) sto se meni svidja jer sam oduvijek htijela imati veliku obitelj! bude mi nekad teško jer sam sama al i to prođe, ja sam davno izgubila roditelje pa sam nekako već naučila živjeti s tim. mislim da je teže majkama koje imaju roditelje a nisu u dobrim odnosima s njima :( nažalost prošlost se nemjenja… treba gledat u budučnost i znati da su naši najdraži uvijek tu kraj nas i našem srcu! ja živim za svoju djecu i ućinit ću sve za njih samo da oni budu sretni i zdravi a sve ostalo je manje bitno! ;) <3