Život s hiperaktivcem

Vjerujem da ima jos ovakvih tema i roditelja s istim problemom,ali ovo je moj način da olakšam svoju dušu.
U jednom postu sam već pisala o našem problemu,međutim sve se razvilo u oveći problem.
Znam da ima roditelja i djece koje se doslovce iz dana u dan bore za život,i ne mogu zamisliti kako im je,ali isto tako moram priznati da je moj,naš život u posljednjih pola godine blago rečeno kaotičan.
No danas ću samo staviti fokus na hiperaktivnost.
Kod nas je problem u kompletnom psihomotornom razvoju koji kasni godinu i pol,i uz sve to stigao je i onaj vražić nemirko koji nikada ne spava.
Nekada se osjećam kao da gubim potpunu kontrolu nad svime pa i nad samom sobom.
Kako objasniti starijem djetetu(prvašiću) da sve to što njegov brat radi nije zato što on želi,nego zato što ga taj nemirko tjera.
Kako sestrici od godine i pol objasniti da ju njen nemirni braco voli više nego išta bez obzira što ju čupa,gura,trga igračke iz ruku i pri tome se zabavlja dok ona neumorno plače?
Kako samoj sebi da objasnim da to nije njegova volja kad sam na rubu živčanog sloma i imam osjećaj da stojim na rubu litice? Kako objasniti teti u trgovini da on ne želi kopati po policama,rušiti složeno voće,vrištati na sred trgovine iz petnih žila? Kako objasniti u ambulanti jednoj baki (koja nikad nije čula za pojam hiperaktivnosti) da on ne želi trčati kroz ambulantu,vrištati,zaviriti u svaku kantu za otpad? Kako?
Ne on nije samo zločesto dijete kojem treba dobra šiba,on je dijete hiperaktivac. On je dijete koje ima mnoštvo poteškoća koje ne može sam kontrolirati,pa ppbogu on je petogodišnje dijete,na razini trogodišnjaka koje ne razumije sve ono što mu se kaže. Ja to dijete zbog vaše osude da je samo zločest ne mogu i neću zatvoriti u kuću jer bi vi “to lako riješili” i ne,ne moram se svaki puta opravdavati da je to dojete s poteškoćama u razvoju!! Nitko od ovih navedenih ne zna kako izgleda moj i naš život,nitko ne zna da moj dan počinje turbo tempom čim otvorim oči,nitko ne zna da sjedim na krevetu u gluho doba noći i plačem jer ne znam odakle više crpiti snagu za preživljavanje i nošenje sa svim svakodnevnim situacijama.
Da,umorna sam,iscrpljena,ne jedem,ne spavam,uskoro ću zaboraviti i za što služi toalet.
Koliko puta sam bila na rubu sloma,toliko puta sam izašla iz kuće na 5 minuta u trenutku najgore akcije da smirim živce i još toliko puta sam se dizala iz ponora.
Ne znam što budućnost nosi,ali više toliko ne gledam unaprijed. Idemo dan po dan. Pod nadzorom smo stručnjaka i redovito odlazimo na tretmane. Ali to je samo pola sata u danu predaha. Pola sata kljucanja glavom u čekaonici. Pola sata oduška i vremena za napuniti baterije. Nedovoljno da izdržiš trenutke izigravanja Tarzana i vješanja po lusterima. Nedovoljno za posvetit se školarcu i bebi.. Ali kako bješe ona mudra izreka: “ Što te ne ubije,ojača te!” Eh da… Nije lako uz takav tempo organizirati cijeli dan i posvetiti se svima u dovoljnoj mjeri. Nije dovoljno da posvetim vremena samoj sebi,a treba mi zaista… Koliko sam puta znala reći da mi je samo jedan dan na pustom otoku samo da se naspavam,toliko puta sam požalila jer shvatim da u istom tom jednom danu mogu izgubiti neprocjenjivo vrijeme provedeno sa svojom djecom. U konačnici,nadam se da će konačno stići dan sazrijevanja kada će znati koliko-toliko kontrolirati svoju hiperaktivnost(tako barem reče defektolog 😁)… Dragi roditelji koji imate ista ili slična iskustva molim Vas prosvjetlite me malo kako i na koji način se naoružati živcima i strpljenjem u ključnom trenutku…

Pozdrav!
Mozete mi se javiti u privatnim porukama, poslala sam Vam zahtjev za prijateljstvo. 
Mi trenutno cekamo procjenu strucnjaka, sto I kako s nasim dvogodisnjakom. Do sada smo dobili informacije da je izrazito inteligentan I napredan za svoju dob I da ima jak karakter. Pronasla sam se u dosta toga sto ste naveli. Jako su mi poznati ti pogledi sa strane u stilu “da je moje dijete ja bi ga vec nalupao” I tako to, mene u biti nije briga sto drugi misle, ne poznaju niti mene niti njega, niti znaju o cemu je rijec, zaboli me ako im smeta njegova vriska konstantna, ono sto zelim je da se napokon nesto pocne pomicati u pravom smjeru I da uz strucnu pomoc prevladamo sve skupa, jer bas to sto ste rekli, svaki dan je kaos I borba I sve gore I gore, tu su I problemi s hranjenjem zbog kojih gubi na kilazi. Vjerujem da Vam je tesko, pogotovo sto imate jos djece koja traze brigu I sa svakim djetetom je indivifualni pristup jer je svako bice za sebe, ima svoju osobnost. 
Nisam navodila detalje njegova ponasanja, radije bi preko privatnih poruka. 
Nadam se da ce Vam se naci neko adekvatno rijesenje I da ce krenuti na kraju krajeva sve u pozitivnom smjeru, jeste li probali traziti vise misljenja razlicitih strucnjaka? 
Zelim Vam samo reci da se za pocetak uopce ne zamarate tim pogledima I komentarima drugih ljudi, znam da uzasno dizu zivce, koliko ih dobijemo na dan, ali ih pokusajte izignorirati sto je vise moguce, oni su Vam nitko I nista, ne poznaju niti Vas niti Vase dijete. Kad vidim da nas tako gledaju samo im nabacim smjesak, jer da si dopustim da me to isfrustrira I ucini nervoznom to bi dijete odmah iskoristilo I jos pojacalo intenzitet.