Moje dijete kreće na jesen u vrtić i nadam se da će dobiti dobre tete, čula sam svakakve priče i o super tetama koje klinci obožavaju a i o lošim tetama, npr. da se tete ne bave djecom i da samo piju kavu, da viču na djecu, da ih kažnjavaju na svakakve načine, čak sam čula i to za jednu tetu iz vrtića u koji će ići moje dijete, da po “zaslugama” dijeli čvrge…
… ako je to zaista istina, ne želim da ju moj sin dobije. Mame sa iskustvom, da li se uopće mogu promijeniti tete odnosno vrtićke grupe ako iz nekog razloga nismo zadovoljni i kako na to reagiraju u vrtiću?
Mi smo u početku bili zadovoljni sa tetama sve dok prvo jedna teta nije otišla na porodiljni pa onda druga i tu počinju problemi. U grupi u koju je išlo moje dijete stalno su se mijenjale tete raznih osobnosti, karaktera pa čak i granica, ono što je jednoj teti bilo prihvatljivo, drugoj je bilo neprihvatljivo i dijete mi je bilo totalno zbunjeno i više nije htjela u vrtić. Jedno vrijeme kada sam dolazila po malu u vrtić, pitala bi koliko je jela, spavala, jedna teta bi mi rekla da super jede i spava, sve pet a druga teta, sutradan, da u zadnje vrijeme i ne jede baš i da kasno zaspi i prva se probudi, pitaš se što se događa…i nekako sam izgubila povjerenje u njih, uglavnom moja mala više nije u toj grupi, nismo razgovarali sa tetama jer mislim da sa time ne bi ništa dobili već smo “potegli vezu” a kao razlog smo naveli mijenjanje teta. Sada smo zadovoljni, u novoj grupi sa stalnim i dobrim tetama.
zanimljivo. moj savjet vam je da nikada ne slušate priče iz parkića, niti one dobre, niti one loše. jer mnogo je mnogo oo mnogo roditelja neralno i s visokim očekivanjima nestvarnima za broj djece u grupi, mnogi od njih ne mogu čuti niti polovičan savjet koji tete besplatno ;D dijele kada pitate kakav je danas bio, ili pitaju reda radi. krvav je to posao, govorim kao teta, samo stvar je u tome što onome koji voli djecu, koji ih ne sažalijeva ili podcjenjuje, onome tko ih voli, njeguje i daje sve što može sa svoje dvije ruke, noge, i jednim velikim srcem, to uopće nije posao nego poziv! ne možete uvijek svima ugoditi, pustite da vaše dijete nakon nekoliko mjeseci otrči svojoj teti, teti koja štiti, voli, i ne posustaje tamo gdje roditelj nema snage…
da. često se dese promjene u grupi i djeci to nije lako. eto, baš je teta zatrudnila.druga je bolesna. netko misli da dijete ima pravo imati svoje tete cijele godine svaki dan..bez odmora i bolesti.. :) najbolje za dijete je da ima iste dvije osobe koje ju odgajaju, isto kao što je idealno da ima mamu i tatu koji su stalno tu. tj. dva skrbnika. ili dijete uči da su sve tete njegove i da nema ‘naše’ i ‘vaše’ djece, kako ja recimo volim razmišljati. dijete je dijete, mora se učiti nositi sa sobom i sa drugima, ono kopira vaše stavove, dobre ili loše predrasude. djeca su, vaš mali slatki odraz koji nema straha.
I mi smo krenuli u vrtić i preko ljeta slušali razne priče o odgojiteljicama. Ja sam odlučila pristupit otvoreno, bez nekakvih zamjerki i predrasuda. Za sad je ok. Jedino mi je malo čudno što ne dobivam previše informacija o tome što rade u vrtiću na dnevnoj bazi. Razumijem da imaju puno djece i da dok odgojiteljica meni govori “lijepo se igrao, nije imao krize” drugo dijete joj je već “šmugnulo” prema izlazu, ali očekujem da mi konkretno i personalizirano kaže kako je moj sin proveo dan. Ali to ćemo riješit na roditeljskom, valjda.
Kako je kod vas?
Jel vam odgojiteljice konkretno govore o vašem djetetu ili?
Mi smo prezadovoljni s tetama i cijelom grupom (3-5 godišnjaci, moje je najmlađi i ima 3). Jedna teta ima cca 40 godina i dvoje djece, druga je oko 30 i mislim da nema djece, što zapravo nema veze, jer vidim da ih djeca obje obožavaju, a i nama roditeljima se čine ok. Skroz su otvorene za dijalog i stalno potiču roditelje da dolaze na individualne razgovore. Doduše, u istom vrtiću je još devet odgojnih skupina, čujem da neki roditelji nisu zadovoljni nekim tetama. Nažalost, koga će zapasti koje tete je prava lutrija, a baš je to najvažnije za dijete, da ima dobre tete koje s njima provode kvalitetno vrijeme i o tome najčešće ovisi kako će se prilagoditi na vrtić.
Ja od teta očekujem da me izvjeste o eventualnom problemu, da mi kažu ako nije jela i da spriječe nasilje među djecom (tučnjave i uvrede). Uopće ne očekujem da me svaki dan detaljno izvještavaju o tome što je moja kćer radila jer znam da je to jednostavno nemoguće. Naš pedagoški standard za broj djece u grupi kao prvo nije uopće pedagoški a niti human. Ja se, iskreno, divim i skidam kapu tetama. I sama radim u prosvjeti kao nastavnica i ima dana kad se ubijem držeći red u razredu od 25 učenika, koji sjede u klupama i pišu, a mogu samo misliti kako to izgleda držati red u skupini od 25 predškolaca koji primarno skaču, viču i rade nered. Prije par godina smo muž i ja bili tjedan dana u Stockholmu, čekali smo vlak na stanici podzemne željeznice i uočili skupinu od dvije žene i 7-8 djece. Mi smo prvo pomislili da su to dvije mame sa svojom djecom (što nam je išak bilo neobično za Skandinaviju), a onda smo skopčali da su to tete iz vrtića sa djecom - išli nekud na izlet očito. Tako to izgleda u državi koja zaista brine za primarni odgoj i obrazovanje.
Sortiraj odgovore
Najstariji