Vrtić Razvoj od 2. do 6. godine 26. rujna 2013.

Jesu li djeci potrebne kazne?

dijete
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Nastojanjima da kritikama i kaznama natjeramo dijete da odustane od lošeg ponašanja, ili da ga nagradama i pohvalama, pa čak i upornim objašnjavanjem, motiviramo da se dobro ponaša, nedostaje stvarno razumijevanje djeteta i njegovih kapaciteta po razvojnim fazama

Iako najčešće u fazi trudnoće imamo romantične ideje o svojoj djeci i vlastitom roditeljstvu, nema roditelja koji se nije osjetio zbunjen,  bespomoćan i očajan zbog "nemogućih" i zahtjevnih ponašanja djeteta.  Pretjerano plakanje, bacanje na pod, prkošenje, "zločestoća", sebičnost, neposlušnost, agresivnost, nespavanje… i najboljeg roditelja dovode do samog ruba, a često i guraju preko ruba. 

'Dijete me sramoti'

Dodatni problemi nastaju jer često "problematično i zahtjevno" ponašanje djeteta povezujemo s roditeljskim sposobnostima pa sam roditelj doživljava povremeno djetetovo "nedolično" ponašanje kao svoj osobni neuspjeh i svoju sramotu. Ako je kod roditelja prisutan nedostatak unutarnjeg osjećaja osobne vrijednosti, i prevladava nesvjesni strah da ispadne loš, ispadi djeteta kod njega mogu aktivirati snažniju agresivnost.

Naime, roditelj tada nesvjesno doživljava da ga dijete sramoti i da u očima drugih osoba on ispada nesposoban, što u njemu aktivira bolan osjećaj nevrijednosti od kojeg se brani agresivnošću prema djetetu. Tada stručni savjeti starog bihevioralnog pristupa o neophodnom discipliniranju djeteta, ignoriranju, čvrstim i neprobojnim granicama, korisnom kažnjavanju i kritiziranju padaju na plodno tlo i roditelj je dobio službenu dozvolu od struke za grubi, beskompromisni i hladni odnos prema djetetu, s ciljem podučavanja dobrom ponašanju i odvikavanja od ovog neprihvatljivo lošeg ponašanja. U ovom vrlo čestom obrascu nedostaje stvarno razumijevanje djeteta i korijena njegovih ponašanja, bez čega se ne možemo ispravno postaviti prema djetetu u tim trenucima. 

U osnovi, povremena "problematična" ponašanja djeteta su posljedica: 

  • nedostatka potrebnih prirodnih uvjeta sazrijevanja, točnije određenog odnosa s roditeljem, što je  djetetu neophodno za normalan razvoj, i na nedostatak kojih reagira burno s ciljem da nam ukaže da nešto radimo suprotno od onoga što njegov sustav treba.
  • nedozrelosti dijelova dječjeg mozga koji još uvijek nije razvio kapacitet za zrelija ponašanja i treba našu pomoć kako bi ostvario svoj potencijal dobrog ponašanja.

Metode i trikovi 'dobrog' odgoja

Umjesto da istražimo što to bitno ne pružamo djetetu, obično pokušavamo metodama, tehnikama, manipulacijom ili čak lijekovima natjerati dijete da se prilagodi nama, našim potrebama i idejama kako bi ono trebalo funkcionirati, ne uvažavajući činjenicu da dijete jednostavno nekada nema sposobnost za bolje ponašanje. To nastojanje izigravanja prirode ide teško, dijete se buni do svojih krajnjih granica, a sve to najčešće ostavlja posljedice na djetetovu osobnost i na budući međusobni odnos, čime roditeljstvo postaje napornije svima. Stoga je iznimno važno da roditelji upoznaju svoje dijete i da razumiju kako ono funkcionira i što treba od njih, pogotovo u problematičnim situacijama. Stoga univerzalni recepti nikada nisu najbolje rješenje. 

Protekla desetljeća stručnjaci su razvijali ideje kako dobro odgojiti dijete i savjetovali roditelje raznim metodama koje bi trebale rezultirati dobrim ponašanjem djeteta. Roditelji su tražili savjete tek kad bi se suočili s problemima i nastojali "popraviti" dijete smatrajući da je dijete postalo "neispravno" i da ga određenom metodom treba učiniti "ispravnim". Najčešće je bio problem u tome da se dijete bunilo zbog odnosa za koji je osjećalo da je pogrešan, ali se njegov bunt smatrao nečim što treba trajno iskorijeniti nekom tehnikom. Analogija za to bi bila demontiranje alarma koji nam smeta dok nas upozorava da nešto radimo krivo.

 

dijete | Author: Thinkstock Foto: Thinkstock

 

Ideja starog bihevioralnog pristupa je da se dijete namjerno loše ponaša i da ga treba natjerati (kritikama i kaznama) da odustane od lošeg ponašanja, ili motivirati (nagradama i pohvalama) da se dobro ponaša, ili mu lijepo objasniti da shvati i da onda promijeni ponašanje. Ovdje u potpunosti nedostaje stvarno razumijevanje djeteta i njegovih  kapaciteta po razvojnim fazama i spoznaja što dovodi do dobrog ponašanja.

Nažalost, ovakav pristup još je uvijek dominantan i naći će se u knjigama, člancima na internetu, čut ćete ga od aktualnih stručnjaka koji su educirani po starom principu. Praksa nam pokazuje da to baš i ne funkcionira, da je takvo roditeljstvo teško i naporno i roditeljima i djeci, da se osobe kasnije sjećaju takvog odnosa u djetinjstvu kao povrjeđujućeg i potpuno promašenog. Ovaj pristup polazi od ideje da dijete treba "naučiti" dobrom ponašanju, disciplinirati (vrlo slično dresuri) u osnovi po sistemu mrkve i batine, samo to sada zovemo kazna, nagrada, pohvala i kritika

Dobrota je prirodna, ne treba se učiti

Dobro socijalno ponašanje imperativ je opstanka i napretka svake jedinke, i priroda koja regulira neshvatljivo složen razvoj u maternici od dvije polustanice do savršenog organizma, sasvim sigurno nije prepustila razvoj, tako važnog, dobrog socijalnog ponašanja novog bića podukama i instrukcijama starijih nesavršenih generacija. 

Kapacitet za dobru socijalnu interakciju (čitaj: društveno prihvatljivo ponašanje koje omogućava napredak jedinke) rezultat je cjelovitog razvoja mozga (za koji postoje genetske predispozicije i potencijal), za što su djetetu neophodni roditelji, ali ne da ga podučavaju ponašanju, nego da potiču i podržavaju razvojne procese u djetetu koji će u konačnici dovesti i do dobrog ponašanja. Sasvim sigurno će veliki dio "programa" socijalnog ponašanja dijete "downloadati" promatrajući same roditelje i to kako oni funkcioniraju, a ne slušajući što mu oni govore.

Najnovije spoznaje iz neuroznanosti nam jasno ukazuju da su dijelovi mozga koji nam omogućuju dobro socijalno ponašanje i koji su odgovorni za doživljavanje drugih, osjećanje njihovog stanja, za empatiju, kontrolu afektivnih reakcija, uviđavnost, strpljenje, emocionalnu samokontrolu…, u prvim godinama iznimno osjetljivi na stanja toksičnog stresa, emocionalne disreguliranosti, straha, nesigurnosti, što djeluje razorno na njihov razvoj. Nedostatak uvjeta bliskosti, povjerenja, prepuštenosti i sigurnosti kod djeteta u ranom periodu, rezultira nepotpunim razvojem ovih dijelova mozga koji kasnije kroz reguliraju emocionalnu ekspresiju i ponašanje osobe.

Paradoks je da upravo odgojne metode kažnjavanja i kritiziranja guraju dijete u emocionalna i fiziološka stanja koja usporavaju njegov socijalno-emocionalni razvoj te postaju uzrok kasnijeg lošeg ponašanja. To nikako ne znači da dijete ne treba granice i čvrste roditeljske stavove. Upravo iskustvo prorađivanja frustracije, jer nešto nije kako bi ono htjelo, uz roditeljsku utjehu i podršku (istovremeno dok postavlja granicu) omogućava djetetu da razvije cjeloživotnu sposobnost "prihvaćanja neprihvatljivog".

Uzroci pretjerane potrebitosti i perfekcionizma

Sve nove spoznaje jasno ukazuju da dobro socijalno ponašanje dolazi kao rezultat ostvarenja prirodnog potencijala djeteta (njegovog mozga), za što su preduvjeti roditeljstvo prožeto povezanošću, povjerenjem, sigurnošću, emocionalnom regulacijom i bliskošću. Trenutno prevladavajući stari bihevioralni pristup je orijentiran na konačni rezultat u vidu nametanja dobrog ponašanja koje onda postaje prisilno, automatsko i nevoljno, i s kojim je stvarna osobnost djeteta u svjesnom, ili samo unutarnjem konfliktu.

Evolucijski gledano, koncept nesvjesnog usvajanja obrazaca ponašanja razvijenih kroz iskustva je imao svoju veliku i značajnu ulogu u formiranju automatskih programa ponašanja, i danas je aktivan kao mehanizam u djetetu, ali nikako nije dovoljan za cjelovit razvoj buduće zrele osobe i nije primjeren čovjeku kao vrsti. Inzistirajući na njemu propušta se  prilika da se razvije svjesno i voljno socijalno dobro ponašanje kao spontana sposobnost zrele osobnosti.  

U  društvu su jasno vidljive posljedice bihevioralnog pristupa roditeljstvu kroz preveliki broj nezrelih odraslih osoba koje imaju problema s ponašanjem, emocionalnom regulacijom, reakcijama, partnerskim odnosima. Muči ih velika emocionalna nestabilnost, potrebitost i nesamostalnost, nedostatak emocija i empatije te svjestan ili podsvjestan osjećaj osobne nevrijednosti. Povećava se kroz desetljeća broj svih vrsta ovisnosti od legalnih (alkohol, cigarete) do nelegalnih narkotika, a cijeli niz poremećaja koji kvare kvalitetu života pojedinca prolazi nezamijećeno (radoholičarstvo, shopingoholičarstvo, pretjerani perfekcionizam, potreba za dokazivanjem i uspjehom i slično).

Razvojno poticajno roditeljstvo

Sve su to nesvjesni pokušaji osobe da umiri unutarnji nemir, nezadovoljstvo, emocionalnu bol i strah koji su se ugradili u ranom djetinjstvu kroz neadekvatan odnos roditelja. Naravno, i tako se može odživjeti život, no želimo li to doista svom djetetu?

Terapeutska praksa svakodnevno pokazuje jasnu vezu nabrojanih problema odrasle osobe s povredama u najranijem djetinjstvu i neadekvatnim roditeljstvom koje je primjenjivalo odgojne bihevioralne metode. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije psihološki problemi djece (i kasnijih odraslih osoba) će se u narednim godinama povećati za 50 posto što je direktna posljedica neadekvatnosti u roditeljstvu. Naravno da je veliki dio odgovornosti na društvu koje ekonomskim pritiscima onemogućava roditelje u kvalitetnijem roditeljstvu.

Srećom, saznanja koja dolaze iz područja razvojne psihologije i neuroznanosti, pogotovo razvoja samog mozga, vrlo nam precizno osvjetljavaju zašto dolazi do tih nepoželjnih otklona u osobnosti, koji dio mozga se nije dovoljno razvio (zbog čega osoba ima problema s ponašanjem, reakcijama, doživljajem sebe i svijeta) te je danas jasno koji su to uvjeti roditeljstva nedostajali i što je dovelo do toga. Napokon se je u proteklim godinama počela polako stvarati slika roditeljstva koje potiče prirodne razvojne procese i rezultira dobro "posloženom", zdravom i emocionalno i psihološki cjelovitom osobnošću, a koja je danas dostupna novim generacijama roditelja. Upravo takvo razvojno poticajno roditeljstvo nastojimo približiti roditeljima kroz programe Centra Prirodno roditeljstvo.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • giovanni56

    Trebate zajam za finansijski zajam za finansijske usluge. Dođite nam danas i budite finansijski stabilni. Možete nas kontaktirati danas u sljedećim koracima i neka vaš zajam danas bude finansijski stabilan EMAIL> .Creditunion203 @ gmail.com WHATSAPP>. + 1 (512) 942-5647 DOĐITE DANAS I SEBE VIDITE DA U EVROPI JOŠ IMA LEGITETNOG KREDITA

  • mamakojapita

    Imam dvoje male djece - tri i dvije godine. Stariji sin je vrlo emotivan i traži pažnju dok je kćer drugačija, samostalnija i brže se snalazi. Naime, odkad se kćer rodila sin to teško prihvaća. On nju voli, ali svaka njihova igra završi grubim guranjem, ugrizima, grubim nježnostima. Zbog toga ih nisam u mogućnosti ostaviti da se primjerice desetak minuta igraju sami, i da se ja ne upletem jer se bojim za njezinu sigurnost. Objašnjavala sam mu na razne načine da to nije dobro, da je to boli, ali kako je to svakodnevno, jer je njegovo ponašanje opetovano i često, i moje reakcije su drugačije. Da sam dosljedna u njima, nisam. Znala sam mu nježno objašnjavati, ali znala sam ga i grubo kažnjavati. Niti jedno niti drugo nije pokazalo rezultat jer on to još uvijek radi, osim što kod kažnjavanja sam se osjećala jako loše. Teško mi je definirati pristup jer bih željela da shvati da je to stvarno boli, ali opet da njega ne povrijedim.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.