Mama Sandra opisuje svakodnevne borbe dok njezina petogodišnja kći istražuje granice. Priznaje da nekad pobjedi, nekad prihvati kompromis, a nekad jednostavno odustane od borbe
Moja mlađa kći, stara 5 godina i 8 mjeseci ovih dana pokušava sama otkriti gdje su njene granice.
Ne radi ona to planirano, ali vidim da pokušava na bilo koji način svoje granice proširiti ili čak povećati. Počevši od najjednostavnijeg - ne želi baciti papir u koš za smeće, nego ga ostavi gdje joj je najbliže da netko drugi to umjesto nje učini.
Mama, nosi me!
Ovo ljeto smo prvi put organizirali da provede nekoliko dana kod bake i djeda (i tete) bez nas. Svi mi smo bili uplašeni kako će to odvajanje proteći, ali zapravo je ispalo odlično. Četiri dana u kojima se čak ponekad zaboravila javiti, ili nije imala vremena za razgovor s nama putem telefona.
Kad smo došli po nju, prvo se zaletila u mene, zatim rekla: "Nosi!" Bilo mi je malo čudno, ali pošto je nisam vidjela četiri dana vrlo rado sam ju zagrlila, podigla i izljubila. Pokušavajući je spustiti saplela je noge oko mog struka i nije htjela sići s mene. Opet sam imala razumijevanja (čak mi je i srce bilo puno, nedostajala sam joj!)
Krenuvši prema autu, eto nje opet: "Nosi!" Pitala sam od kuda ta želja za nošenjem, a baka, djed, teta i nećak - svi su pomalo pokunjeno rekli: "Pa mi smo je stalno nosili".
Mala mudrica je vrlo brzo otkrila kako da "manipulira" njima. Nije ona cendrala, plakala, nije ona tražila, nego je uvijek bila umorna, žuljale su je cipele, ne poznaje grad i uvijek je završila svoju molbu riječima: Ja tebe puno volim.
Mudrica.
S povratkom u našu svakodnevicu teško je bilo njoj objasniti da je ja neću nositi, da je zdrava, ima dvije noge i mora hodati.
Neću u krevet!
Sljedeće gdje jedna i druga upiremo je vrijeme spavanja. Ona pokušava stalno to vrijeme pomalo produžiti. U jednom trenutku došli smo do 23 sata pa sam vidjela da je preumorna da dalje nastavimo tako. Sada je naš krevet u ljetno doba oko 21.30. Čitamo priču prije spavanja, imamo male rituale ljubljenja i škakljanja, ponekad pjevamo. Najčešće do 22 sata zaspi.
Bit ću bosa!
A cipele… E tu ja gubim bitku.
S dolaskom ljeta moje dijete želi biti boso. Uvijek. I koliko god ja podržavala tu vrstu odgoja i hodanja bosih nogu, toliko u nekim prilikama ne može biti bosa. Tada kreću njezina čudnovata objašnjenja zašto ne može obuti recimo sandale. Sandale škakljaju. Tenisice stišću noge. Cipelice kuhaju nogu i njoj je vruće. Različite natikače štipaju. Crocse nisu dobre za hodanje. I tako se nastavljaju njezini razlozi. Na kraju nešto i obujemo, a ona tada svakih pet minuta nešto popravlja, hladi noge, pa ih skida, pa sasvim polako obuva i na kraju ja odustanem. Kažem joj - ako je toplo, budi bosa, trči po travi, igraj se….i jednostavno odustanem.
Granice, granice… Zajedno ih postavljamo, mičemo, gradimo i istražujemo.
