Moje dvije kćeri kao da nisu sestre. Totalno su različite, kako izgledom, tako i karakterom. To me potaknulo na razmišljanje: Odgajamo li ih zaista jednako? Vrijede li za jednu i drugu ista pravila?
Gledam svoje kćeri dok se bezbrižno igraju i razmišljam koliko su zapravo različite. I ne mogu, a da si ne postavim uvijek ono isto pitanje: Kako je moguće da se od istih roditelja i s istim načinom odgoja dobiju tako dvije različite osobe?
Moje dvije kćeri kao da nisu sestre. Totalno su različite, kako izgledom, tako i karakterom. Starija kći, koja sada ima 11 godina, jače je građe, ima tamnu kosu, a što se tiče karaktera oduvijek je mirna, poslušna, uporna, vrijedna i znatiželjna, ali pomalo nesigurna. Mlađa kći, koja ima 8 godina, čista je suprotnost. Izgledom krhka, nježna, sitna, svijetle kose, a što se tiče karaktera još veća suprotnost. Uvijek namrgođena, ljuta na nekoga, uvijek joj je dosadno, spremna uvijek šokirati vas svojim odgovorima. Ali se zato iza tog namrgođenog lica zapravo krije osoba koja točno zna što hoće i od toga ne odustaje sve dok ne uspije. Krije se osoba koja ima toliko istančan osjećaj humanosti, osjećaj za pomaganje drugima koji su naizgled drugačiji od nje, pogotovo osobe sa posebnim potrebama. Osoba koja primjećuje vaše osjećaje i ne možete joj glumiti da ste sretni kad ona vidi da niste. Osoba koja me uvijek toliko dirne tim pomaganjem onima koji, kako ona kaže "nisu kao svi mi".
U čemu je razlika?
Kako je to moguće da istim načinom odgoja dobiješ toliko različite osobe? Ovo me pitanje potaknulo na razmišljanje. Odgajamo li ih zaista jednako? Ja prva, odgajam li ih zaista jednako? Vrijede li za jednu i drugu ista pravila? Ili pravila postavljamo prema njihovim karakterima kako bismo u konačnici dobili isti rezultat? I tako razmišljajući, počinjem uspoređivati što je mogla starija kći kad je imala osam godina, a što može sada mlađa s istih tih osam godina. Uspoređujući tako što sam dozvoljavala jednoj, a što sada dozvoljavam drugoj, shvatila sam da zapravo nemam iste kriterije za obje. Vidim koliko je zapravo stvari koje sada dozvoljavam mlađoj kćeri, a koje starijoj u istim godinama nisam mogla ni zamisliti da bi dozvolila.
Zašto? Što se to dogodilo da sam toliko promijenila svoja pravila odgoja? Je li to možda zato što s prvim djetetom još ne znate šta je pravilno i kako, ili zato što se kroz godine i vi mijenjate, ili zapravo na to utječe i karakter djeteta? Shvatila sam da su, barem kod mene, razlozi promjene bili sigurnost koja dolazi tek s drugim djetetom, činjenica da sam se i sama s godinama promijenila, da mijenjam svoje prioritete, ali ponajviše na mene utječu njihovi karakteri. Prilagođavam se njima nastojeći ujedno postići ono što smatram važnim u odgoju.
Sjećam se kako me šokiralo kada mi je moja starija kći prvi puta prigovorila pokazujući samo svoj karakter, svoju volju, odbijajući napraviti ono šta sam joj rekla. Bio je to veliki šok za mene jer ona se nikada nije suprotstavljala, dok kod mlađe kćeri na to nisam ni trepnula, budući da je ona uvijek takva i pokazivala svoj stav. To je jedan banalan slučaj, a ima ih još puno.
Tko želi 'savršeno' dijete?
Koliko si samo puta mislim kako bi bilo lijepo kada bih mogla spojiti sve njihove vrline. Dobila bih savršeno dijete. Ali želim li to zaista? Je li bolje biti roditelj savršenom djetetu ili prihvatiti izazov koji ti život pruža i pokušati od dva različita karaktera napraviti sretno, kulturno, pametno i samouvjereno dijete. Čar je da svakoga dana rasteš učeći kako biti najbolji roditelj svojem dijetetu.
Ja znam da sam zahvalna što ih imam i što su tako različite. To je dar. Dar da uživam u roditeljstvu i da bez obzira na njihove različite karaktere i moje različite metode odgoja učinim od njih osobe koje će biti ponosne na sebe upravo zato što su takve kakve jesu. Svaka na svoj način posebna.
