Nijednoj majci vrijednost kao osobi ne raste zato što je rodila. Ali ženi narastu krila jednom kad rodi. Dobije posebnu moć koja je izdvaja od drugih žena, ali isto tako postaje ranjivija. Ništa nije gore i nepodnošljivije od trenutaka, dana kada sumnjam jesam li dobra majka
Nitko nije savršen pa tako ni mama. Majka je sigurna u tek nekoliko stvari. Sigurna je u ljubav svog djeteta. Sigurna je da bi bez sekunde razmišljanja dala život za svoje dijete i sigurna je u to da nije u svakom trenutku u pravu. Ili su barem to moje sigurnosti. Dane dijelim na one kada vjerujem da znam što radim po pitanju odgoja i na one kad nisam sigurna mogu li ja to i jesam li dobra majka.
Nesigurnost u vlastito majčinstvo pretvara me u osobu koja mi se ne sviđa, ne volim je osjećati u svojoj koži. Iz tog me stanja trgne tek dječja radost, osmijeh, zagrljaj i jedna tako kratka, obična, često prešućena rečenica 'ti si dobra majka'. Ništa više. Ništa manje.
'Ti si dobra majka'. Mogu se ujutro buditi s tom mišlju na umu, navečer zaspati s njom u mislima. Može to biti moja svakodnevna mantra, ali to je rečenica koju mama želi čuti iz usta svog partnera, člana obitelji i bliskog prijatelja. Te četiri riječi neće napumpati moj ego do neslućenih razmjera, ali umirit će vatru u meni što tinja, svako toliko se rasplamsa da bi me noćima držala budnom.
Sumnja da nisam dobra majka
Nijedna majka nije vrjednija od bilo koje druge žene zato što je rodila. Nijednoj majci vrijednost kao osobi ne raste zato što je rodila niti joj vrijednost raste recipročno broju potomaka. Ali ženi narastu krila jednom kad rodi. Dobije posebnu moć koja je izdvaja od drugih žena, ali isto tako postaje ranjivija. Ništa nije istovremeno tako lijepo i teško kao biti majka, otac, roditelj. Ništa nije gore i nepodnošljivije od trenutaka, dana kada sumnjam jesam li dobra majka.
I pitam se to ne zbog sebe, ne zbog slave među majkama nego zbog djeteta koje mi je povjereno na čuvanje, odgajanje dok ne dobije potrebnu dozu samostalnosti da se otisne u svijet kad će majka postati tek mirna oaza i sigurna luka.
Moji idoli su oni roditelji za čiju nekoć djecu, a danas odrasle kažem da su pravi ljudi i takve pitam 'kako se to radi'. To ja želim. Želim odgojiti sina da bude čovjek. Stolar, pravnik, postolar, poduzetnik, bravar, gay, straight, musliman, budist, nevažno. Jedino što se broji je da bude čovjek. Uvijek svoj, uvijek čovjek.
Četiri riječi koje liječe majčinu dušu
I kad pomislim da ono što mu pružam (i pri tom ne mislim na jelo i piće, topli dom, odjeću i igračke) nije dovoljno, nije ono ispravno, spuštam pogled i ramena, postajem nesigurna i živčana. Milijun je sitnica u mom govoru i raspoloženju, ponašanju i držanju što me odaje, što ukazuje da se moja sigurnost u vlastito majčinstvo lagano pecka na roštilju. To su sitnice koje prepoznaje mama i onaj tko joj pozna nijansu boje očiju u različitim vremenskim uvjetima. Taj zna kad je vrijeme za četiri riječi koje liječe majčinu dušu.
Ponekad se događa da te riječi 'padnu' u usputnom razgovoru s obitelji, sestrama, prijateljicama, drugim mama pa vatra nesigurnosti duže ostaje zarobljena pod teretom sigurnosti da sam jedna od onih koje znaju pratiti ritam djeteta, čuti ono što govori i prepoznavati znakove dok dijete i ja zajednički koračamo stazom života dok ne dođemo do mjesta gdje se ceste odvajaju, odakle cestom života nastavljamo dalje sami, svatko o svom poslu.
Jednom kad danas gotovo trogodišnjak krene svojim putem bez mene želim biti sigurna da u život šaljem muškarca kojeg će zvati čovjekom. Čovjeka koji će znati prepoznati kad je vrijeme za reći 'ti si dobra mama', čovjeka zbog kojeg će se mlade mame pitati 'kako se odgajaju takvi ljudi'.
