Roditelji Kolumne roditelja 25. svibnja 2015.

Kako izgleda osnovna škola na drugom kraju svijeta?

škola globus
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

U nižim razredima u školi na Novom Zelandu nema ocjena. Čuo sam dosta zabrinutih roditelja koji su došli iz drugih zemalja koji su pokazali bojazan kako na ovaj način djeca neće ništa naučiti, ali su se na kraju uvjerili kako stvar funkcionira

Evo ga, dječak je postao školarac.

Ne bi to bilo ništa čudno da mu prvi dan škole nije bio 20. 5., srijeda.

Ispalo je kako je to najbolji dan, jer srijedom imaju: Discovery time, pa cijelo vrijeme nešto istražuju i muvaju se svugdje po školi.

Još jedna meni zanimljiva stvar je što su nas objeručke prihvatili u školi u Novom Zelandu, iako će u njoj provesti tri i pol tjedna.

Volim vidjeti kako netko radi stvari na drugačiji način, zato ću ovdje podijeliti vlastita iskustva s osnovnom školom Winchester iz Palmerston Northa, možda nekome otvori oči i potakne promjene kod nas.

Kao prvo: Birokracija

Za upis u školu malac je trebao imati valjanu studentsku vizu, rodni list, potvrdu o adresi gdje živimo.

Ispunili smo kratki upitnik u kojem su se tražile osnovne informacije o bolestima/alergijama, upit o cijepljenju (ovdje nije obavezno cijepljenje i nema nikakvih epidemija), upit želimo li sinu osigurati besplatno mlijeko, i dopuštamo li korištenje fotografija na kojima se nalazi za promociju škole.

I to bi bilo to.

Drugo: Kada se kreće u školu na Novom Zelandu?

Dakle, očito je kako je Novi Zeland na drugom kraju svijeta (usporedno s Hrvatskom) pa kad oni imaju zimu, mi imamo ljeto i obratno. Školska godina im počinje negdje kad nama kreće polugodište, dakle u našu zimu, samo s jednom iznimkom - oni nemaju masovno upisivanje djece u školu, već se djeca upisuju kad god, mada je to uglavnom kada navrše pet godina.

Kada sam čuo da se djeca upisuju s pet godina činilo mi se prerano. Znam da i neke druge zemlje rano upisuju djecu u školu u toj dobi, ali sada sam barem iz prve ruke imao priliku vidjeti kako to izgleda.

I izgleda odlično, kao prvo zbog načina i strukture škole, ali o tome ću malo kasnije. Uglavnom, poanta je kada vam dijete navrši pet godina vi ga iz "vrtića" upišete u školu, makar to bilo 6. veljače, 5. svibnja, 7. kolovoza, ili kad god.

Što je odlično kod ovakvog sistema? Nova djeca koja dolaze susreću se s uhodanim razredom i puno se lakše uklapaju. I lako savladavaju gradivo učeći od druge djece. Kako i sam radim sa školama, ovakav pristup mi se čini odličnim. Naravno, problem je ako se ne može usuglasiti s programom, jer kod nas školski program je kao na magarca natovariti puno tereta i tjerati ga od točke A do točke B.

Treće: Škola

Škola izgleda kao jedan veliki super uređeni dnevni boravak. U svakom razredu su tepisi, igračke, puno igračaka, knjiga, tableti, nepravilno raspoređeni mali stolovi za kojima može sjediti četvero đaka u isto vrijeme. Sa strane je jedan madrac gdje se pričaju priče i razredi su svi povezani jedni s drugima.

Kada nas je prvi put ravnatelj proveo kroz školu prošli smo nekih desetak razreda. Oči su mi ispale od čuđenja zbog uređenosti i ugodnog ambijenta, ali najzanimljivije mi je bilo da nismo niti malo ometali nastavu. Djeca i nastavnici su naviknuti da im netko prolazi sobom, oni su radili svoj program i sve je izgledalo idilično. Djeca, petogodišnjaci, rade u malim grupama odvojeno, ali predano svoje zadatke. I to nije bilo u samo jednom razredu, nego u svih deset.

S druge strane, vanjsko igralište škole je odlično. Kao što sam vidio kod svih drugih škola. Ima puno zelene površine za trčanje i igru i super park s raznim spravama za penjanje. Uz to imaju mali bazen (krenuli su u cijeloj zemlji s velikom kampanjom da nauče djecu plivati), vrt, tenis terene, nogometno igralište i još razna igrališta i igre nacrtana kredom na pločniku koja ne razumijem. Uz navedeno ova škola (mislim da druge nemaju) im par životinja (kokoši, zečevi, zamorci) o kojima se djeca brinu i igraju tijekom odmora.

Četvrto: Knjige

Djeca nemaju knjige, imaju samo radne bilježnice. Za prvi razred kupili smo šest radnih bilježnica, dvije kemijske, tri flomastera, ljepilo, i jednu Kiwi vrećicu u kojoj se nosi Domaća zadaća (nezahtjevna u usporedbi s našima - neka mala kratka aktivnost). U školi im ostaju sve stvari.

Peto: Ocjene

Ovdje nema ocjena. Ne znam točno do koje dobi, ali do cca. 12-13 godina djeca se ne susreću s ocjenama. Školskom sustavu su važna samo 4 područja: jezik, pisanje, čitanje i matematika. I za to kategoriziraju djecu jesu li ispred prosjeka (nacionalno) u skladu s prosjekom, ispod prosjeka ili debelo ispod prosjeka.

Nema nikakvih bubanja informacija na pamet. Djeca se uče kroz igru. Čuo sam dosta zabrinutih roditelja koji su došli iz drugih zemalja koji su pokazali bojazan kako na ovaj način djeca neće ništa naučiti - ali su se na kraju uvjerili kako stvar funkcionira.

Svakom djetetu se pristupa individualno, gleda koji su mu potencijali i ide u razvijanje istih. Odvijaju se razgovori nastavnik-dijete-roditelj, gdje kroz razgovor dijete samo postavlja svoje ciljeve za nadolazeće razdoblje (gdje je loše - što želi poboljšati, i gdje je dobro - što želi razvijati).

Šesto: Odjeća i obuća

Uglavnom je po Novom Zelandu običaj da djeca nose školske uniforme. O tome bi se posebno moglo raspravljati, ali ova škola je jedna od rijetkih gdje djeca dolaze obučeni po svojoj volji - dakle nema uniformi. Ono što primjećujem je kako je veliki broj djece puno laganije obučen nego što bi po mojem standardu bilo u redu (a mislio sam da ja imam veliki stupanj tolerancije)

Ovdje nastavnici ne govore djeci da se obuku, zaogrnu, ili obuku cipele. Dosta djece hoda boso i u kratkim rukavima ili hlačama dok se ja smrzavam u jakni. Ali djeca su zdrava.

U učionici nije obavezno biti u šlapama. U stvari, ne sjećam se da sam ijedno dijete vidio u šlapama. (Sin je u čarapama.)

Sedmo: Jelo

Djeca si sama nose hranu od doma. Imaju užinu i glavni ručak. Za piće, uz mlijeko, može se koristiti samo voda - nema sokova.

Osmo: Nepoznavanje jezika

Sin nema preveliki vokabular engleskog, ali to ovoj školi nije problem. Ne može svaka škola prihvatiti slabog govornika engleskog, već za to mora imati određenu infrastrukturu - što je u ovome slučaju riječ.

Deveto: Kreće se u manjim grupama

Ovdje je isto jedna genijalna stvar. Kada djeca kreću u školu, mališani od 5-6 godina, raspoređeni su u manje grupe. Razredi su manji. Kako odrastaju, raspoređuje ih se u veće grupe.

Za kraj bi možda trebao staviti jednu napomenu: Ova škola glasi kao jedna od najboljih u Palmerston Northu (gradić od 70.000 ljudi), i ne znam kako je u drugim školama, osim što sam vidio kako sve škole imaju super uređeno igralište i školski park za igru. Zgodno je što je svaki školski park napravljen na drugačiji način.

I još jedan osvrt i onda zbilja dosta. Bili smo u jednom vrtiću ovdje. Mislim da hrvatski vrtići rade super posao (osim možda što stvaraju preveliki jaz kod prelaska iz vrtića u školu) i posebni pozdravi vrtiću Trnoružica, ali ono što smo vidjeli ovdje oborilo me s nogu. Za svako dijete se radi poseban program i prilagodba usmjerena na odlike i potencijale djeteta. Također svako dijete ima bilježnicu koje je pravo malo remek djelo, gdje odgajatelji ostavljaju napomene o djetetu, prate razvoj, pišu za njih usmjerene priče popraćene djetetovim slikama - o čemu roditelji i rodbina mogu lako imati uvid i preko Interneta.

To bi mogle i naše super tete, samo kada bi bile brojčano jake kao ovi na Novom Zelandu.

Kia Ora i ostajte mi dobro.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.