Roditelji Kolumne roditelja 07. kolovoza 2015.

Kako smo kći i ja podnijele prvo odvajanje

mama, kći, putovanje
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Iako nas je s osmijehom otpratila u njenim sam očima vidjela strah - strah od odvajanja. Cijelim sam putem razmišljala o njoj. Jesmo li napravili dobru stvar? Jesmo li ipak, unatoč tome što je ona inzistirala da ide, morali odustati? Kakva sam ja mama kada sam to dozvolila?

Tijekom ljetnih praznika nudi se bezbroj radionica i kampova za djecu koja su željna tokom ljeta naučiti nešto novo, provesti bar malo praznike na drugačiji način. I naša je jedanaestogodišnja kći, budući da svira klavir, izrazila želju da ide u ljetni glazbeni kamp koji traje devet dana. Iskreno, njena me odluka poprilično iznenadila, budući da do sada nije nikada htjela otići nigdje gdje bi morala bez nas prespavati (osim kod bake). Misleći da nije dobro shvatila o čemu se radi, poprilično, ali sretno iznenađena, upozorila sam je da se radi o devet dana bez nas. Ona sva sretna uporno želi ići. 

Ja sretna, jer mislim da je dobro da se dijete malo odvoji od roditelja i da se osamostali, prijavim je u ljetni glazbeni kamp. Ali što se vrijeme odlaska bližilo, počeli su problemi, bolje reći drama. Moja kći, koja je inače uvijek vesela i dobra, pretvorila se u tužno, ali zaista tužno dijete. Pretvorila se u dijete koje kao da mu se cijeli svijet srušio. Iskreno, bilo mi je jako teško gledati je.

Svakodnevno je plakala, malo bi se igrala sa ostalom djecom pa bi se odvojila i jednostavno tužno i zamišljeno gledala u daljinu. Suze su neprestano tekle. Budući da sam znala što je muči, svakodnevno smo razgovarale i pokušala sam na svako njeno pitanje dobiti odgovor kako bih joj olakšala taj odlazak u „nepoznato“. Bila su tu pitanja kako izgleda hotel u kojem će spavati, s kim će spavati u sobi, što se radi itd. Itd. I kada sam mislila da nema više nikakvih problema opet bi se našlo nešto što je muči.

Strah od odvajanja

Na kraju više jednostavno nisam je mogla gledati takvu, srce mi je pucalo od boli ponudila sam joj tri mogućnosti: 1. Ići i pokušati ostati dva-tri dana pa ako joj nije lijepo dolazimo po nju, 2. Ići i ostati do kraja ako joj se sviđa i 3. Jednostavno odustati. Budući da nikako nije htjela odustati dogovorile smo se da ako joj se ne bude sviđalo da ćemo doći po nju.

Napokon je stigao i taj dan. Tokom vožnje do odredišta nije bilo previše riječi. Svatko je bio u svojim mislima. Ne znam o čemu je ona razmišljala, ali ja znam da mi se srce slamalo od pomisli da je moram pustiti devet dana samu. Još mi je bilo teže jer vidim na njoj da joj je to mučno, a meni nije namjera da joj ljetni praznici budu pakao umjesto odmora jer si je odmor i uživanje itekako zaslužila.

Tako s grčem u trbuhu, stigli smo na odredište. Učiteljica (inače njena učiteljica klavira koju ona obožava) nas je dočekala i otpratila do sobe. Spakirali smo je, sačekali njenu cimericu i kada smo bili sigurni da je sve u redu pozdravili i otišli. Iako nas je s osmijehom otpratila u njenim sam očima vidjla strah - strah od odvajanja. Cijelim sam putem razmišljala o njoj. Jesmo li napravili dobru stvar? Jesmo li ipak, unatoč tome što je ona inzistirala da ide, morali odustati? Kakva sam ja mama kada sam to dozvolila?    

Odlučna da će ostati do kraja

I tako, prošlo je tri dana, kad usred posla moja me kći zove i panično plače da ne može više, da joj falimo. Jeca i jeca, a meni srce puca. Odmah sam je pitala želi li da dođemo po nju, ali ona ni tada nije željela odustati. Nekako sam je uspjela utješiti i bar malo smiriti. Bila sam luda. Nisam znala što da radim.

Nazvala sam njenu učiteljicu da vidim kako se je snašla i da joj kažem što se desilo. Moram priznato da me razgovor sa učiteljicom malo, ali jako malo umirio jer mi je učiteljica rekla da se je jako dobro snašla. Taj sam dan bila totalno luda. Njeno mi jecanje nije izlazilo iz glave. Toga smo se dana još tisuću puta čule, ali sve je bilo u redu. Nije više bilo suza i ona je bila odlučna da će ostati do kraja.      

Ponos što je uspjela

I napokon, došao je i taj zadnji dan. Dan kada svi polaznici nakon završnog koncerta odlaze kući. Koncert je bio predivan. Ali ono na što sam tako jako ponosna je moja kći koja je unatoč tolikom strahu i tolikom mučenju same sebe, bila toliko uporna i odlučna da je izdržala cijelo to vrijeme (mada joj je bilo jako teško). Taj se ponos itekako vidio u njenim očima. Prevladala je, za nju, tako veliki strah.  A i ja sam sada ponosna što sam bila toliko hrabra da sam stisnula svoje srce i unatoč boli, poslušala svoju kćer i dopustila joj da, iskreno uz puno, ali puno boli i suza i njenih i mojih, pobijedi samu sebe. Da pobijedi svoj strah.     

Ovo je iskustvo bilo bolno za svih nas, ali zato je itekako korisno jer tim iskustvom moja je kći odrasla i vidjela da može prevladati svoje strahove. Dokazala je sebi da unatoč strahu, ako nešto želiš možeš i ostvariti. Bolju životnu lekciju nije mogla naučiti, a dokaz tome je njen sjaj u čima svaki puta kada o tome razgovaramo. Ponos što je uspjela.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.