Čini mi se kako sam se pretvorila u robota koji rutinski obavlja svoje poslove. Operi, opeglaj, pospremi, počisti. Prije sam znala više vremena provoditi u igri sa svojim djetetom, a sada samo želim pobjeći u prostoriju gdje ću biti sama u miru
Svaka majka je suočena sa pregršt izazova i obaveza, a dan se čini tako kratak. Pošto pospremim klince na spavanje, dolazi mojih pet minuta, ali tada sam već mrtva umorna i želim samo položiti svoje iscrpljeno tijelo u horizontalu i otputovati u zemlju snova. Ali, onda se iznenada sjetim da mi je još ostalo rublja u perilici za staviti na sušenje i poveći kup suhog za složiti. "Ma, sutra ću", odmahnem rukom i krenem pogledati što ima novog na Facebooku. Kvragu, moram imati neko vrijeme za sebe.
I tako si guštam jedno sat vremena, jer svaka minuta duže znači manje spavanja, a manjak spavanja zna se što uzrokuje. Jutarnje mrgođenje, šlampavost. I ono "Ne diraj me dok ne popijem kavu!" No, nije uvijek bilo tako. Nekada sam ustajala s elanom u pet ujutro. Kuhala sam suprugu kavu prije nego je odlazio na posao. Tada smo imali samo jedno dijete. Nekako sam sve to odrađivala s veseljem. Ustajala bih po pet do šest puta noću i mućkala flašice. No, tada sam bila i četrnaest godina mlađa. Danas to odrađujem spretnije nego tada, jer iskustvo čini svoje, ali ni s pola entuzijazma kao tada.
'Operi, opeglaj, pospremi, počisti'
Čini mi se kako sam se pretvorila u robota koji rutinski obavlja svoje poslove. Operi, opeglaj, pospremi, počisti. Prije sam znala više vremena provoditi u igri sa svojim djetetom, a sada samo želim pobjeći u prostoriju gdje ću biti sama u miru. Jer ukoliko ta moja potreba za mirom nije zadovoljena, postajem frustrirana i pretvaram se iz Dr. Jekylla u Mr. Hydea.
Svojoj šestogodišnjoj kćeri uspijevam objasniti da mi je prijeko potrebno vrijeme samo za sebe, no to nije slučaj i s mojim dvogodišnjim sinom. On konstantno traži moju pažnju, zahtjeva maženje i njegu. Najstariji sin, četrnaestogodišnjak svakodnevno me podsjeća koliko je pubertet naporan period.
Crpka na vodu prestaje raditi kad joj nestane vode. Žena kojoj je iscrpljena fizička i psihička energija do maksimuma više nije sposobna biti draga, strpljiva i puna razumijevanja. Nemalo puta našla sam se u situacijama gdje nepravedno kažnjavam dijete koje je u igri nešto rasipalo ili razlilo, da vičem i urlam zbog nevažnih stvari, da osuđujem ponašanje djeteta koje zbog svoje dobi nije još sposobno spoznati posljedice svojih djela. I to sve pripisujem rasipanju energije na NEVAŽNE stvari.
Kad imaš troje djece kuća ti ne može izgledati poput muzeja, ma koliko se u tome trudila. Rasipat ćeš energiju na konstantno usisavanje, brisanje nečega što će u času opet biti umrljano i na kraju dana bit će osoba u čijoj blizini ne želi biti nitko.
Djeca ne trebaju maničnu luđakinju koja sve drži pod kontrolom
Ne želim više da me moje dijete gleda uplašenim pogledom, jer je uprskala kupaonicu dok se tuširala. Toliko puta me to znalo izbaciti iz takta, a sada se pitam zašto. Jer sam bila" istrošena" i osjećala se nemoćnom. Jer sam reagirala bez razmišljanja. Djecu kažnjavamo kad osjetimo da više ništa drugo ne možemo učiniti. Kad se ogluše deset puta na naše molbe.Tada osjetiš da ti je kap prelila čašu i ideš kraćim putem. Putem vike, zabrane i kažnjavanja. Naravno s vremenom naučiš na svojim greškama, ali šteta je već učinjena.
Trebaš dopustiti da si oprostiš. Osoba koja olako ne oprašta sebi nije sposobna oprostiti ni drugima. Nekada sam bila prekritična prema sebi.Uzimala sam si za zlo svaku greškicu. To je odredilo moj odnos prema djeci i njihov odnos prema meni. Primijetila sam da si moja kći često predbacuje kad nešto pogriješi. Odlučila sam to promijeniti i savjetujem svakoj majci da to učini. Uvijek se može potruditi biti bolji, ali greške treba ostaviti iza sebe.
Dugo nisam bila opuštena. Sada si dajem za zadatak da si svaki dan dopustim da nešto zeznem i potom se tome dobro nasmijem. Dajem si za zadatak da više odmaram, a manje kukam kako više ne mogu. Pokušavam sebe ugurati u svoj prenatrpani raspored i pružiti si više užitka. Neće djeca vječno biti malena, a da bi što lakše prebrodili to razdoblje trebamo si dopustiti više sitnih luksuza. Za mene je luksuz upravo kada uspijem prenijeti svoje misli na memoriju kompjutera i zato si to sa vremena na vrijeme dopustim. Djeca ne trebaju maničnu luđakinju koja sve drži pod kontrolom. Djeca trebaju majku koja se smije, grli i prašta. Zato se manje zamarajmo nečistim tepihom. Bakterije nisu toliko štetne koliko je emocionalna praznina.
