Sad me čeka onaj najveći problem, kako se bliži taj novi period separacije. Pripremam ga na to da mama više neće biti cijeli dan s njim. Pričam i pričam, znam, sama sa sobom, ali to je okej
365 dana. Da sam ikad mislila da ovoliko dana može proći na najbrži način, zbilja nisam. Zbilja ne znam kada je moja mala nemoćna beba postala jedna vesela, zaigrana pričalica i (polu)hodalica. Gledam tog mog mališu i pokušavam shvatiti tko mi je ukrao godinu. Nakon što smo bili zajedno 24 sata dnevno, ja se vraćam na posao, a njega će čuvati bake. Nisam mislila da će mi biti ovako teško.
Prije nego sam rodila, mislila sam si kako ću ja to. Kako ću biti doma po cijele dane, u hrpi pokakanih pelena, sama s bebom. Hoću li ja to moći? Već sam tada jedva čekala da se vratim u svijet odraslih. Onda sam rodila i shvatila kako sam bila u krivu. Nikad mi nije bilo ljepše i nikad ja nisam bila više ja. Kao da sam otkrila novu sebe - jaču, svjesniju, organiziraniju i svoju. Svaki dan je bio novi izazov koji smo uspješno svladali zajedno, moj lima i ja, bez obzira na sve početne probleme.
Sad me čeka onaj najveći problem koji meni postaje sve veći kako se bliži taj novi period. Znam da mališi neće ništa s bakama nedostajati i da će se maksimalno brinuti za njega. Ali mama je mama, pogotovo kad su tako mali. Zato ga sada, ajmo reći, pripremam na to da mama više neće biti cijeli dan s njim. Pričam i pričam i znam, sama sa sobom, da je i to okej. Jer ga na neki način tako pripremam da ta prva separacija ipak malo lakše prođe. Nema veze što mi ne zna odgovoriti i što nisam baš sigurna da me razumije, ali ja sam nekako mirnija pa se onda to vjerojatno reflektira i na njega. I vidim da to pali jer kada idem negdje na nekoliko sati, on mi veselo maše pa–pa i nema suza. Nema suza ni kad se mama vrati. Jer sad zna da će se mama vratiti. Dobijem najveći mogući osmijeh i ručice koje se pružaju prema meni.
Znam da će nam najveći test biti na jesen kada krene u jaslice. Ipak je to nepoznati teritorij, sa novim i nepoznatim ljudima. I puno djece. Iako se zadnjih mjeseci družimo skoro svakodnevno s njegovim vršnjacima, nisu oni još svjesni jedni drugih. Igračaka u rukama da, ali ne i bebe koja ih drži. Naravno, i kod polaska u jaslice opet mislim pričati, puno pričati. I puno se šetati oko vrtića da dobije barem neki uvid u novi svijet. Jako je bitno da adaptacija ne ostavi neke traume na njemu. Pokušavam se staviti u tu malu glavicu, pa nisam baš sigurna da mi se sviđa pomisao da me netko samo ostavi u novom nepoznatom svijetu, s novim, nepoznatim ljudima i ode. Pa si onda mislim 'gdje je mama?'. Uh, to je baš teško.
Ako meni to teško pada, kako bi to tek palo maloj bebi koja ne može pojmiti vrtić na način kao mi. Zato ću puno pričati o tome s njime. Makar me možda i neće razumijeti.
