Ne želim da me se moje dijete jednog dana boji, da se boji izraziti svoje mišljenje zbog straha od podsmjehivanja ili omalovažavanja, da se ne usudi krenuti svojim vlastitim putem nego onim putem koji mu je nametnut. Ne želim to i sve ću napraviti kako bih bila bolja ja, jer shvaćam da će samo tako on biti bolji i sretniji on
Uvijek sam znala kakva majka ne želim biti. I to prije nego li sam osjetila da sam spremna za dijete. Nekako sam uvijek shvaćala da to nije samo tako, imati dijete. Vjerojatno mi je zato možda i dulje trebalo da osvijestim tu želju.
Oko sebe sam tijekom godina imala prilike gledati svakakve roditelje i svakakve metode podizanja djeteta. Uglavnom sam odmah shvatila što po meni nije dobro i što ne želim jednog dana raditi svome djetetu. Ne ulazim u razloge zašto su se te majke ponašale tako kako jesu prema svojoj djeci, vjerojatno su to neki davno naučeni obrasci ponašanja koje su samo nastavile prenositi dalje. Ili se jednostavno nisu na drugačiji način znale nositi sa zahtjevnim i cendravim djetetom ili djetetom koje ima napad bijesa jer se ne zna drugačije izraziti. Možda su ga se bojale razumjeti? Ne znam.
Danas, kada sam majka, sve više uviđam da sam u tim razmišljanjima bila potpuno u pravu. Ne želim da me se moje dijete jednog dana boji, da se boji izraziti svoje mišljenje zbog straha od podsmjehivanja ili omalovažavanja, da se ne usudi krenuti svojim vlastitim putem nego onim putem koji mu je nametnut. Ne želim to i sve ću napraviti kako bih bila bolja ja, jer shvaćam da će samo tako on biti bolji i sretniji on. Baš zato mislim da je izuzetno važno raditi na sebi. Jedna draga prijateljica mi je rekla da ne možemo mijenjati druge, možemo samo mijenjati sebe. A tko te može više promijeniti od djeteta? Tog dijela tebe koji toliko ovisi o tvojoj ljubavi i pažnji? Baš nitko.
Ja znam da nisam ista osoba kao prije godinu dana. Iako sam se stalno trudila raditi na sebi, nekad uspješno nekad ne, ništa me nije toliko promijenilo kao moj mali dječak. Postala sam smirenija i tolerantnija i pokušavam se više zauzeti za sebe, za nas. Uvijek će postojati netko tko to neće odobravati, ali tako valjda mora biti.
Dok mališa spava, ako je sve što treba biti napravljeno gotovo, odmaram se surfajući netom. Tako sam naišla na članak koji poziva na besplatno uvodno predavanje Tomislava Kuljiša u Centru Prirodno Roditeljstvo. Još sam prije bila zainteresirana pogledati to i mjerkala sam kada se prijaviti, ali nekako nikad nije bila prava prilika. Sad sam odradila prijavu, jer se predavanju moglo pridružiti i preko live streama, pa rekoh sama sebi ako stignem pogledati - super, ako ne, bit će još prilike.
Srećom, tu srijedu je mališa bio dobar, tata ga je u potpunosti preuzeo tako da sam se ja mogla posvetiti predavanju. I slušajući predavanje me samo dodatno osvijestilo, sve što se događa djetetu, sve što se radi djetetu od početka, utječe na njega kao odraslog pojedinca. I to je bilo to, idealna prilika za malo rada na sebi i rada na shvaćanju djetetova ponašanja. Na kraju porodiljnog dopusta, kada mališa može više ostati s tatom, odlučila sam otići na uvodnu iskustvenu radionicu i proći cijeli program.
