Oni samo zastanu pogledati cvijet. Ili prokomentiraju auto koji je prošao. Ili pokušaju obuću tri cipele na dvije noge. I zabavljaju se čineći to. I što mi, roditelji, u tom trenutku činimo? 'Ajde, stani, kreni, požuri, pomakni se, pokreni se…'
Sjećate li se perioda kad ste bili mali, imali tri ili četiri godine i pokušavali savladati neke osnovne stvari potrebne za funkcioniranje? Sjećate li se kako se niste usudili promoliti nos kroz vrata, jer tko zna tko vreba iza ugla (a mame nema blizu)?
Ja se ne sjećam takvih stvari. Eventualno mi je u memoriji ostao neki pad ili trenutak kad me mama ljutito poslala u sobu, a ja sam u ručici imala cvijeće za nju. Ok, ona nije znala da ja imam cvijeće i još k tome za nju, ona je bila ljuta jer ju nisam poslušala kad je ona zamislila da ja trebam doći u kuću.
Požuri! Pokreni se!
Zašto ovakav uvod? Pa zato jer, gledajući sebe i roditelje oko sebe, svi mi djecu neprestano požurujemo, tjeramo nekamo, ispravljamo ih. Hod, govor, držanje, oblačenje, izražavanje… Uh, koliko negativnosti!
A oni, zapravo, samo zastanu pogledati cvijet. Ili prokomentiraju auto koji je prošao (jer mu je boja baš onakva kakvu su vidjeli u crtiću prije 27 dana). Ili pokušaju obuću tri cipele na dvije noge. I zabavljaju se čineći to.
I što mi, roditelji, u tom trenutku činimo? "Ajde, stani, kreni, požuri, pomakni se, pokreni se…" Što u tome ima zabavno? Što u tome ima motivirajuće?
"Požuri i pokreni se" je zanimljivije od brojanja auta na suprotnoj strani ceste? Nikako i nipošto.
A zabava?
E sad, s obzirom na životni tempo svih nas današnjih roditelja, pitam ja vas, kad se VI zabavljate? Što je vama važno? Kad ste zastali u haustoru pročitati reklamu za roletara ili vodoinstalatera?
Stalno nekamo žurimo i jurimo, samo odrađujemo, ispunjavamo obveze kako bismo bili vau i super i fit i fensi, no što je sa zabavom? Što je sa spontanošću i opuštanjem? Nekako nam je to pobjeglo, je'l da?
I, umjesto da se mi vratimo bliže sebi i osluškujemo potrebe svoje duše, srca, tijela i uma, mi ih još uskraćujemo i svojim mališanima. Nemojmo im to činiti. Zaslužili su više od toga.
Naravno, granice moraju postojati, no možda, bar ponekad, možete zastati s djetetom i pomirišati tu kišnu glistu koju je donijelo u džepu iz vrtića, izbrojati rasvjetne stupove u ulici… I sjetite se, i vi ste to radili kao djeca. Svi smo to radili. I to je tako prekrasno.
Što više osjećate (i poštujete) sebe i svoje potrebe, to će vaš kontakt s djetetom i vrijednosti koje mu želite usaditi biti lakše prihvaćene.
A sad brzo, koliko duga ima boja?
Uživajte u svom životu i odrastanju svojih mališana. Najčešće su bolji od onog što ih mi vidimo kad nam je loš dan.
