Ne mogu zamisliti uopće da bi me odbio kad ga zamolim da mi doda dijete noću na podoj ili da skuha ručak ili napravi palačinke. Ne mogu vjerovati da danas postoje žene koje ne da trpe, nego i podržavaju takav odnos. Da postoje one koje će reći „Neka, djeca i kuhinja su moj posao“
Od plusića na testu za trudnoću pa sve do rođenja, zamišljala sam taj trenutak kad će moj suprug doći po mene i našeg princa u rodilište. Najprije sam taj trenutak zamišljala da on dolazi po nas s cvijećem pa sam se ipak predomislila, ipak ne cvijeće, dijete može biti alergično. Onda sam htjela sliku ispred rodilišta s našom štrucom u autosjedalici, ipak sam se vratila na cvijeće, pa onda ipak ne i tako sve dok se princ nije rodio. Na kraju, taj dan kiša je lijevala kao iz kabla, muž je došao s našim ogromnim fotićem, ja sam bila krajnje umorna i loše volje i samo sam čekala da izađem van. On je bio sav ushićen i van sebe od sreće, pružio mi buket na što sam mu odgovorila „A pelud i to?“ Mrko me pogledao i odnio i buket i stvari u auto. Vratio se po nas, jedva smo otrčali do auta po kiši i tu je počela naša avantura.
Ništa nije bilo čarobno niti idealno. Ja nisam znala kako bih ga primila na ruke, kronično neispavana i umorna, legla sam na 2 sata jer mislim da bih pala u nesvijest od umora. Muž je visio nad kinderbetom i držao mu ruke da može spavati, kad je i on zaspao viseći preko kinderbeta, mali bi se probudio i počeo plakati. Jedva smo preživjeli do drugog jutra kad je došla patronažna sestra i malo nas uputila.
Hormoni su me toliko „prali“ da sam bila u strahu oko svega. Bojala sam se kad on zaplače, bojala sam se dojenja, bojala sam se ostati sama, muž je odlazio od kuće samo onda ako je to bilo nužno potrebno i to nakon podoja, dok spava, a ja bih za to vrijeme doma umirala od straha. Čega sam se točno bojala, to ni sad ne znam. Kažem, s drugim djetetom bih znala kako. Bih frišku figu. Opet bih se tresla od straha na svaki mig.
Jedini izlet bio mi je do kuhinje pojesti kao čovjek, a ne čekati da me muž nahrani dok ja, pogodite, dojim. Kad sam preuzela ponovo brigu o kuhinji, osjećala sam se vrlo korisno. Malo po malo, počela sam se vraćati na staro. Moji podovi koje obožavam vidjeti čiste, konačno su dočekali bolje dane. Kako sam imala veliku želju za dojenjem, mislim da je moj jedini strah bio zapravo da ne prestanem dojiti. Sat po sat, dan po dan, tjedan po tjedan gurali smo naprijed i praktički sam živjela od vikenda do vikenda kad bi muž bio s nama cijeli dan.
Moj predivan partner bio je sa mnom u svemu. Bit ću iskrena, u kuhinju nisam ušla zadnji mjesec trudnoće kad se nisam više mogla niti sagnuti ni ništa već sam uglavnom vegetirala u sobi i kupala se u Mrežnici ispod kuće da mi otečene noge splasnu. Osim zadnjeg mjeseca trudnoće, kuhinja me nije vidjela još dobra dva mjeseca otkako se Leo rodio. Sve je to moj K odrađivao (hvala Bogu na perilici).
Kad sam došla iz rodilišta, maleckom sam išla promijeniti pelenu, a moj K je stajao kraj mene i gledao, vidim da cupka oko mene, a nikako da kaže što želi. Kad evo ga napokon „E, a jel' mogu ja?“ Bila sam ujedno iznenađena kojom sigurnošću je on to radio, kao da ih je imao petero već.
Najteži period u svemu mislim da je svakako bio onaj dok sam ja bila u bolnici i operirala žuč, a K je ostao sam s bebom od tri tjedna! Iskreno, ja ne znam kako bih sama s tako malom bebom. A on se nosio s njim doma kao da je to najnormalnija situacija i još sa mnom u bolnici i mojim hormonima, suzama, očajem i depresijom. Tada se malac još budio noću i bilo je teško jer iako je bio jako malen, mislim da je shvaćao da mame nema. Znao je neutješno plakati noćima, a ja sve što sam mogla napraviti je gledati to sve preko kamere koju smo instalirali u sobu i liti suze.
Dojenje. Eh da, da njega nije bilo, mislim da nikad ne bih dojila. Srećom pa sam ga educirala o svim dobrobitima dojenja prije nego sam rodila pa mi na kraju on nije dao da odustanem. Dok mi je vlastita mama govorila da mi je dijete gladno i kako moje mlijeko nije dovoljno jako, K je uvijek bio tu koji mi je dao vjetar u leđa i digao mi samopouzdanje. Ne znam zašto ljudi ženama koje doje imaju potrebu govoriti 'dijete vam je gladno'. Da, inače ga izgladnjujem, a dobiva na težini od, ne znam, zraka?
Znam da su svi željni udijeliti savjet novopečenoj mami, doslovno od žene u ljekarni pa do susjeda koji su imali malu djecu zadnji puta pred 25 godina. Kad smo već kod žene u ljekarni. Jedan dan sam došla u ljekarnu po gel za zubiće i pitam ženu za homeopatske granulice za zubiće i primjenu. Kaže ona „Rastopite u vodi i dajte djetetu da pije po malo“, kažem ja „Može li se u mlijeku rastopiti?“ Kad me onako preneraženo pogleda i upita „A vi ne dajete svom djetetu vodu?“ Naravno da ne dajem. Isključivo je dojeno dijete i do 6. mjeseca apsolutno ništa osim mog mlijeka mu ne treba. I tu kreće njen monolog i uvjeravanje da mi je dijete žedno i to argumentom „To vam pedijatri tako kažu, ali vjerujte meni (???), dijete vam je žedno....evo..jeste vi žedni?“ Ne znam zašto, ako sam došla kupiti gel ili granule za zube, mi imaš potrebe držati predavanje kako mi je dijete žedno. Nisam te pitala za savjet. Točka.
Vratimo se na muža. Stvarno mi je bio podrška u svemu i ne mogu si zamisliti kako teško bi mi bilo da njega nema ili da nije toliko obazriv i brižan prema meni. On je super muž i još bolji otac. Naš heroj, naše veselje. Između nas apsolutno nema podjele poslova na muške ili ženske. Zapravo, takav odnos u vezi ili braku ne mogu niti zamisliti. Ne mogu zamisliti uopće da bi me odbio kad ga zamolim da mi doda dijete noću na podoj ili da skuha ručak ili napravi palačinke. Ne mogu vjerovati da danas postoje žene koje ne da trpe, nego i podržavaju takav odnos. Da postoje one koje će reći „Neka, djeca i kuhinja su moj posao“ Ali, onda vrlo brzo shvate da nisu samo djeca i kuhinja, već i wc i veš i muž i sve padne na njih. Nekako sam uvjerena da za kvalitetan odnos između dvoje ljudi je bitan kompromis i razumijevanje. A to je ništa drugo do razumijevanja.
Ipak, sretna sam da imam tako dobrog partnera koji stoji iza mene taman da sjekire padaju s neba. Mislim da to svaka žena zaslužuje.
