Vjerovali ili ne, čak i jako male bebe vežu se za prostor i svoje stvari. A otići na put i ne ponijeti djetetovu najdražu igračku, dudu ili nešto drugo o čemu ovisi sreća našeg malog princa i moj duševni mir, bilo bi ravno katastrofi
Od kada smo prije osam mjeseci započeli život na relaciji Zagreb – Düsseldorf, ljudi me često pitaju kako je to. Kako je živjeti na dvije adrese? Iskreno da vam kažem dosta naporno. To iziskuje puno energije i razmišljanja unaprijed i prije svega, naravno, jako dobru organizaciju. Ono što je alfa i omega u organizaciji čestih putovanja, pogotovo s malim djetetom, jest svakako popis stvari.
Naš popis napravila sam još u 10. mjesecu i kod svakog pakiranja, imam ga uz sebe, jer bih bez njega vjerojatno hrpu toga zaboravila (sustigle me godine, memorija nije više što je nekad bila). A otići na put i ne ponijeti djetetovu najdražu igračku, dudu ili nešto drugo o čemu ovisi sreća našeg malog princa i moj duševni mir, bilo bi ravno katastrofi. Ubrzo pred sobom imam gomilu stvari i jedan problemčić. Tu dolazimo do sljedeće stvari koja je nužna za život na dvije adrese. A to je vaga! Kada sve potrpam u kofere i teškom ih mukom zatvorim, stavljam ih na vagu, jer samo 25 kilograma smijemo imati u svakom od tri komada koja nosimo sa sobom.
U 11. mjesecu 2013. suprug, mali princ i ja prvi smo puta zajedno sjeli u avion. Maleni je tada imao svega sedam i pol mjeseci. I meni i princu bio je to prvi let. Ja sam bila uzbuđenija od njega, naravno, jer on još ništa nije razumio. Taj let zapravo je ujedno bio i najlakši. Malac je doručkovao, malko odspavao i već smo stigli. Milina! Svaki drugi let poslije toga nije prolazio baš tako glatko.
Svaki put prolazimo proces prilagodbe
Princ je u međuvremenu ojačao i narastao i bilo ga je puno teže zadržati na jednom mjestu duže vrijeme. Sad sam već navikla da vrišti tijekom polijetanja i slijetanja, jer ne podnosi kada nešto baš mora, a tada mora biti vezan. Znam da mi ostatak putnika u avionu spominje svu bližu i daljnju rodbinu, ali što im ja mogu. Spavanje u avionu više ne dolazi u obzir jer previše je toga što moj mali istraživač mora vidjeti. Spavanje je gubljenje vremena i puno bi toga propustio. Zadnji puta je recimo gurnuo ruku u čašu gospođi koja je sjedila do nas. To mu je bilo urnebesno smiješno i zabavno, a ja sam mijenjala boje i tisuću se puta ispričavala.
Vjerovali ili ne, čak i jako male bebe vežu se za prostor i svoje stvari. Tako da kod svake promjene adrese, a mijenjali smo je četiri puta u zadnje vrijeme, mora proći proces prilagodbe. Prvi puta mali princ dvije noći nije htio spavati nigdje osim u svojim kolicima. Svaki sljedeći puta bilo je malo lakše i brzo se vraćao svojoj rutini, ali naravno da sam neke promjene u ponašanju ipak primijetila. Pogotovo ako bismo, recimo, mi došli u Zagreb, a suprug bi ostao u Düsseldorfu. Svaku večer prije spavanja maleni bi gledao u vrata spavaće sobe, pa u mene i govorio: "A tata?" To mi je zapravo najteže padalo.
Iskreno, nije lako živjeti na dvije strane, nije lako niti biti odvojen od svih prijatelja, rodbine i dragih ljudi, međutim da ponovno biram izabrala bih isto. Zašto? Jer je u cijeloj priči najvažnije da je naša mala obitelj na okupu, ma gdje god to bilo. Kad naš mali princ meni i suprugu mahne i da pusu prije spavanja, meni je srce na mjestu, bilo to u Zagrebu ili u Düsseldorfu, nebitno je...
