Roditelji 30. siječnja 2024.

Od svih majčinskih strahova, najgori mi je onaj da neću biti tu za njih dovoljno dugo

Foto: Unsplash+
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Svaka osoba ima neki strah, pa tako i svaki roditelj ima svoje strahove – još više njih. Jer oni strahovi koje imamo sami za sebe, samo se dodatno pojačaju i prošire na one koje najviše volimo, a roditeljima su to djeca.

Imala sam 27 godina kad mi je umrla mama. Sestra je imala 20. Tata tada već više od 10 godina zbog svog zdravstvenog stanja nije živio s nama. Nisam se uopće osjećala spremnom za život bez roditelja. A tu je bila i sestra koja je još bila na fakultetu. Nisam imala dečka, nisam imala djecu, nisam imala pojma što ću u životu raditi, nisam našla svoje mjesto pod suncem. Bojala sam kosu u narančasto, nosila indijske ribarske hlače i bisage.

Možda te zanima... Moja djeca pričaju sa susjedima i pomažu bakicama na cesti. Za mene je to jedna velika pobjeda Roditelji

Sa svojih 27 godina moja me mama rodila. Godinu, dvije ranije doselila se u Zagreb iz malog, mirnog gradića i udala. Netko bi rekao da je postala ozbiljna žena, a tako je izgledala i na fotografijama. Bila je krojačica, radila je i prije nego je došla u velegrad, a i tu je ubrzo našla posao. Kratka kosa, stilizirana prema tadašnjim modnim pravilima i propisima, cipele s malom potpeticom, suknje A kroja.

Ja sam prvo dijete rodila s 35 godina. Nije to za današnje standarde ni debelo prekasno, ali nije baš ni rano. Dogodilo se to onda kad se moralo i moglo dogoditi. Nije se dogodilo ranije jer se nije imalo s kim dogoditi. Moj je životni put bio takav, vjerojatno s razlogom. A u svem tom ja sam se osjećala vrlo vjerojatno daleko manje ozbiljnom i daleko manje – kao mama, nego što se, pretpostavljam i čini mi se, osjećala moja mama kad me rodila.

Drugo sam dijete rodila s 38 godina. Bližila se ta „zlokobna“ 40-a godina koje se mnogi boje kad je u pitanju rađanje i ja sam bila sretna što sam rodila ipak prije tog, hm, nekog zamišljenog praga. Kao da to išta na ovom svijetu znači! Odnosno, značilo je. Ipak sam bila malo sigurnija u svemu, odlučnija u svojim razmišljanjima i odgoju, sposobnija otkantati one i ono što mi ne odgovara. Tad sam se stvarno na trenutke osjećala ozbiljnom.

I osjećala sam se sasvim dobro kao mama. Većinu vremena.

Loše bi bilo kad bi me počela brinuti matematika. Lakše mi je to nazvati matematikom jer djeluje hladno i daleko. Na primjer: „Una sad ima 7 godina, a ja 45. Kad ona bude punoljetna, ja ću imati – 56. Pedeset i šest. A što kad se bude udavala? Što ako se uda kasno kao ja i rodi kasno kao ja? Ja neću biti tu za nju, za njih. Nikola će imati samo 3 godine više, neće se moći sam brinuti za njih dvoje…“

 | Author: Unsplash+ Foto: Unsplash+

Da, moje su misli crne kad se o tom radi. Ne mogu si pomoći, prošlost me naučila baš tako nekako. Moja djeca nemaju niti jednu baku. Imaju samo jednog djeda, smještenog u domu, teško pokretnog. Una nije jednom plakala zato što nema baku. Nikola je, kao i sve drugo, gutao ta pitanja i te suze. Utješim ih svaki put, pričamo o tom često (odnosno kad god sam ja spremna pričati o tom). Ali kako je to imati baku, oni nikad neće saznati. I mene to boli.

Znam, ima i većih tragedija od tog, to uopće nije upitno, ali meni je ovo važno i meni je ovo bolno. I zbog njih i zbog mene.

Moja mama nije doživjela vidjeti da sam se sretno zaljubila, što je silno za mene željela. Nije dočekala da se udam – mislim, lako za udaju, nismo u 19. stoljeću, nego što sam našla nekog tko me „voli bez obzira na sve“ kako me uvijek tješila. Ne zna (mislim, vjerujem da zna, na neki način, ali…) da imam dvoje djece. Nije bila tu da me utješi kad mi je bilo teško kao mami, da sjedi uz mene i ništa ne kaže, kako je znala satima kad su me morile pubertetske brige, nije bila tu da me vidi kad sam sretna.

Nitko u mojoj obitelji, niti s jedne strane, nije doživio neke zavidne godine, neku duboku starost. Kad slušam kako neki imaju prabake, pradjedove, kako slave 88., 95. ili tako neki rođendan, to mi djeluje potpuno nezamislivo. Ja to u svojoj obitelji nisam doživjela. Sedamdesete su obično zadnje koje su slavili.

Da, strah me.

Jednom sam u srednjoj školi odgovarala psihologiju. Razgovarali smo tijekom ispitivanja o strahovima i profesorica me pitala čega se ja bojim. Rekla sam – smrti. Pitala me je li to racionalan i iracionalan strah. Iracionalan, odgovorila sam, jer mi se tada baš tako činilo. Zašto bi se netko u srednjoj školi bojao smrti? Ona me ispravila i rekla da je to vrlo racionalan strah, jer je to nešto neizbježno. Sjećam se da mi je tad laknulo jer, eto, nisam luda što se bojim smrti. Nije to bio strah koji me opsjedao, naravno, ima tu još daleko „običnijih“ strahova – od visine, od javnog govora, od skučenih prostora, da će mi u krivo vrijeme ispasti krunica zuba s kojim se borim od osnovne škole... Nisam se pretjerano u godinama koje su dolazile bojala smrti niti o tom previše razmišljala.

Ali kad sam postala mama, taj je strah poprimio sasvim novu dimenziju. S godinama je sve manji sam po sebi. I sve veći – zbog njih.

Nekad ulovim svoju misao koja me sablazni, jer pomislim „Čovječe, pa kako bi moja djeca išla kroz život da me najednom ne bude? Kako bi shvatila da me nema? Koliko bi ih boljelo? Bi li ikada mogli isplakati to? Bi li ih to zauvijek promijenilo?“ Naravno da znam da imaju tatu, naravno da znam da se sve može preživjeti, naravno da znam da ne bi bila niti prva ni zadnja djeca na svijetu koja bi ostala bez mame.

Ali bila bi jedina moja. I nema tu ništa iracionalno u tom strahu.

 | Author: Freepik Foto: Freepik

Sulude su misli koje jednoj mami mogu pasti na pamet. Kad čujem da Uni tata, onako znalački i zaštitnički, iz straha za svoju curicu, kaže neka se ne udaje za prvog koji naiđe, neka pričeka, neka se ne udaje s 18 – sve to u šali, naravno, meni kroz glavu prođe suluda misao: Ali zašto ne, možda je baš taj pravi, pa stignem biti baka…

Smiješno, znam. I iracionalno. A opet, vrlo, vrlo stvarno. Barem meni.

Nekad zavidim onima koji su postali roditelji rano, i to istinski zavidim. Zavidim im na više vremena koje su dobili sa svojom djecom.  

I ne mora mi nitko reći, znam da nema garancije, znam da to ništa ne znači, znam da će netko od onih koji su bili mladi roditelji otići možda prije mene, znam da postoji šansa da baš ja budem iznimka u svojoj obitelji, znam da bez obzira na godine i sve drugo nema nikakve garancije i da svatko ima neki svoj put, znam da je jedino ispravno živjeti i biti prisutan, napraviti što bolje možeš dok si tu i da u to nema sumnje, sve to znam. Ali i dalje me to ponekad pritišće tamo gdje kažu da je duša.

A sigurna sam da nisam jedina mama s tim strahom.

Ne dopuštam, naravno, da to utječe na moj svaki dan, daleko od tog. Ne znaju oni za moj strah niti bih ikad sebi oprostila da njima navalim taj teret na ta mala ramena. Ne bih si oprostila da mi se taj strah reflektira iz njihovih očiju. To je samo moj, mali, veliki, racionalno iracionalan majčinski strah.

I na neki neobičan način, mislim da me čak čini boljom mamom, tjerajući me da s njima stvorim sjećanja. Da čak i onda kad me ne bude, kad god to bilo, pričaju o meni onako kako ja pričam o mojoj mami.

Možda te zanima... Ne budite naivni, naučite djecu da se brane u svakom pogledu – i da vrate. Trebat će im. Školarci

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.