10 stvari koje moraš znati da ne postaneš toksični roditelj

"Ne želim te više u svom u životu. Toksičan si." Ovo je vjerojatno najgore što roditelj može čuti od svog odraslog djeteta.Iako prekid odnosa s majkom ili ocem zaista može biti najzdravija odluka za to dijete, ona sasvim sigurno ostavlja duboku ranu u psihi i jednog i drugog, a put pomirenja nakon toga može biti težak i dug, piše Thomas G. Fiffer, izvršni urednik portala The Good Men Project s diplomom iz kreativnog pisanja sa Sveučilišta Yale, koji radi i kao savjetnik za osobni i poslovni razvoj. U cijelosti vam prenosimo njegov članak s 10 stvari koje bi trebali znati svi koji ne žele biti toksični roditelji.

Ni jedan roditelj nije savršen. Svi smo mi ljudi i griješimo, ponekad stvarno jako. No postoji razlika između pogrešaka koje roditelji rade dok se na zdrav način brinu o svojoj djeci i odrastanja u uvjetima koji mogu dijete oštetiti za cijeli život. Koraci koji slijede namijenjeni su brižnim roditeljima koji žele stvari napraviti na ispravan način i spremni su se kritički preispitati. Za to je potreban određeni stupanj samosvijesti i spremnost na pozitivne promjene. Ovdje se ne bavimo ponašanjima povezanima s ovisnostima niti ozbiljnim duševnim bolestima, ističe Thomas G. Fiffer u uvodu svog članka objavljenog na portalu The Good Men Project.

1. Budi velik čovjek

Ti nisi samo fizički veća od svog djeteta, ti si odrasla osoba. Tako se i ponašaj. Nakon svađe, ti budi onaj koji će prekinuti šutnju, pružiti maslinovu grančicu i potruditi se oko ponovnog uspostavljanja normalne komunikacije. Možda si i bila u pravu, no ako se tvoj odgoj temelji na tome da si ti uvijek u pravu, udaljit ćeš svoje dijete od sebe. Iskoristi prednosti činjenice da si odrasla. Zaustavi se i razmisli. I kreni odlučno, ne u tome da budeš u pravu, nego da vaš odnos bude 'pravi', da stvari između vas budu dobre. Djeca se vjerojatno neće ni sjećati tko je pobijedio u pojedinoj svađi ili prepirci, ali će zapamtiti kako su se zbog tvojeg pristupa osjećali.

2. Ne proglašavaj svoje dijete bolesnim

Korištenjem, ili još gore, traženjem dijagnoze poput ADHD-a ili poremećaja osobnosti, da bi objasnila ili opravdala ponašanje svog djeteta kojim biste se trebali pozabaviti, ili koje je odraz tvojeg nezdravog modela, stavlja težak teret na leđa djeteta, kojeg će se ono sigurno htjeti riješiti čim dovoljno poraste. Slično djeluje i okrivaljavanje loših gena (partnerovih, naravno) za nepoželjno ponašanje. Trebali bismo ostati realni i pokušati popraviti trenutno stanje. Našto sasvim drugo je osuditi dijete na ograničen, nesretan život zbog njegovih nepopravljivih nedostataka, jer se mi ne želimo pozabaviti vlastitim nedostacima.  

3. Neka njihova drama ne bude tvoja drama

Tvoje dijete dobilo je glavnu ulogu u predstavi, pobijedilo u utrci, ili dalo pobjednički gol na utakmici, ili se s druge strane, bori s depresijom, ili prolazi kroz težak prekid. Tko slavi ili tuguje? Kome treba priznanje ili utjeha? Neka fokus bude tamo gdje mu je mjesto - na tvojem djetetu. Naravno, i ti imaš osjećaje. I ti se raduješ zbog uspjeha svog djeteta i patiš zbog njegovih nevolja. No nemoj dopustiti da tvoje emocionalno stanje ovisi o emocionalnom stanju tvojeg djeteta i nemoj okupirati njihove osjećaje i iskustva skrećući svu pozornost na sebe. 

4. Nauči razliku između kritiziranja i ispravljanja

Djeca trebaju vodstvo da bi ostala na pravom putu. Za mnoge od njih, disciplina, samokontrola i zdrave navike ne dolaze same od sebe, već ih tome trebamo podučiti. Budite vodič, a ne kritičar. Ne nazivaj svoje dijete lijenim ili glupim. Poduči ga radnoj etici i pomogni mu da razvije akademske vještine. Izazovi i ciljevi motiviraju ljude i potiču ih da se više trude. Osobne uvrede lome duh i potiču želju za odustajanjem. Kritiziranje slabi, dok ispravljanje jača i otvara vrata za pozitivnu promjenu.  

5. Nauči se kontrolirati

Svi se mi ponekad uzrujamo. Svi vičemo. I ponekad, svi poludimo kad nam djeca pritisnu određeni gumbić ili naprave nešto nevjerojatno iritantno ili neprihvatljivo. Kada se to dogodi, osjećamo se povrijeđenima, kao da nas nitko ne čuje niti ne poštuje, i u iskušenju smo uzvratiti grubim riječima, teškim kaznama ili udarcima. Ako naučiš zadržati prvu, naglu reakciju i pronaći neku prikladniju, svom ćeš djetetu biti primjer uravnotežene osobe, a uz to sama nećeš reći ili napraviti nešto što bi poslije požalila. 

6. Ne zaboravi da su djeca ranjiva

Često ovo zaboravimo, jer su djeca tako emocionalno elastična. Plaču, a onda prestanu plakati. Već za nekoliko minuta, ili sati, njihovo se raspoloženje promijeni, i sve se vrati u normalu, barem na površini. Ali ako ne integriraju neko bolno iskustvo, to ih iznutra mijenja. Ako nešto izbjegavaju jer im je previše bolno pozabaviti se time, u budućnosti ih čekaju krize, a onda možda i godine terapije. Djeca ti najvjerojatnije neće reći kad su se njihovi osjećaji prema tebi promijenili, kada su te prestali poštovati ili bezuvjetno voljeti. Moguće je da dijete ni samo neće biti svjesno tih prijelomnih točaka, ali znaj da ih ima, kao i svi mi, i budi pažljiva prema njemu da bi ostalo cjelovito. 

7. Ne nameći djetetu krivnju i sram

Krivnja i sram su malj i motorna pila u kutiji odgojnih alata - jednim ćeš dijete udariti po glavi, dok ćeš ga drugim duboko porezati. Nemoj kukati o svojim povrijeđenim osjećajima ako tvoje dijete ne želi peći kolače ili igrati nogomet s tobom. Ne pretjeruj s izjavama kako će te osramotiti ako ne prođe biologiju ili ne uđe u sportski tim. I nemoj prijetiti užasima - poput života u siromaštvu - ako dijete ne popravi ocjene. Takvo tvoje ponašanje neće biti od pomoći, a uništit će samopouzdanje djeteta i učiniti ga ovisnim o tvojem i priznanju drugih ljudi. Umjesto toga, pomozi djetetu da razumije svoje izbore i stvarne posljedice svojih djela. 

8. Ne tetoši dijete, nego potiči samodostatnost

Volimo za svoju djecu raditi stvari koje će im olakšati život i pomoći im da postignu uspjeh, i naš je posao postaviti temelje dobrog života za njih. No postoji razlika između pomaganja i poticanja bespomoćnosti, između postavljanja stola i stavljanja hrane na tanjur, rezanja i stavljanja svakog zalogaja djetetu u usta. Nemoj dopustiti da tvoja potreba da se osjećaš potrebnima - koja vjerojatno ima korijene u vlastitom djetinjstvu - stane na put razvoju samodostatnosti i neovisnosti vašeg djeteta. I ne lebdi nad njim, jer tako poručuješ svom djetetu da ne može ništa učiniti bez tvoje pomoći.

9. Konstruktivno rješavaj sukobe s partnerom

Toksična, disfunkcionalna dinamika među roditeljima ugrozit će sposobnost djeteta da kasnije i samo dobro funkcionira u partnerskoj vezi i potaknuti ga da što prije ode od kuće. To stvara začarani krug: dijete se odrastajući zavjetuje da neće imati odnos poput onog svojih roditelja, no nedostaju mu alati kojima bi to moglo izbjeći. Ako vam je odnos nestabilan, ili čak nasilan, potražite pomoć. To će stvoriti sigurnije okruženje za vašu djecu, a tako ćete im pokazati i koliko je važno rješavati probleme, umjesto da ih ignorirate ili gurate pod tepih.

10. Brini se za sebe

Većina naših najgorih roditeljskih trenutaka dogodi kada smo umorni, pod stresom, bolesni, rastreseni, ili iz bilo kojeg razloga, iscrpljeni. Kvalitetna briga o sebi - zdrave prehrambene navike, redovito vježbanje, izlasci (pronađite tetu čuvalicu) i vrijeme za stvari u kojima uživate, čine te i fizički i psihički zdravijim pa ćeš imati i više energije za svoju djecu. Ako si to priuštiš, nećeš svojoj djeci zamjerati zbog žrtvi koje radiš za njih. A to je važno jer zamjeranje često prethodi prijeziru.

Postoji puno različitih roditeljskih stilova i u nedostatku univerzalnog priručnika s uputama, svatko nalazi svoj vlastiti put. Ovim je savjetima cilj identificirati ponašanja koja imaju dobar, odnosno loš utjecaj na djecu i razvoj zdravog odnosa s njima jednom kada odrastu.