"U nekoj fazi života trebaš vjerovati da si svoj posao odradila kako treba. Ponekad neke stvari možda i nisi dobro odradila, ali na kraju ćeš se iznenaditi nevjerojatnom čovjeku kojeg si odgojila!"
Emotivno i inspirativno pismo mame o odrastanju, učenju, o pokušajima i pogreškama te ponosu koji osjeća sada, kada je njen sin postao odrasla osoba, prenosimo u nastavku.
“Kao roditelj, najbolji način da omogućiš svojoj djeci da rastu jest pustiti ih da griješe. Učenje padanja sastavni je dio učenja hodanja. “Spotaknuvši” se o slova je način na koji učimo čitati. A kad krenemo u veliki svijet srednje škole s odgovornostima poput samostalnog financiranja ručka i vožnje u javnom prijevozu, ponekad se jednostavno moramo povući i pustiti ih da usput nauče nekoliko lekcija, sami, bez naše pomoći.
Bila sam zabrinuta prije nego što je moj najstariji sin krenuo u srednju školu
Moj 12-godišnji sin Samuel započeo je sedmi razred ove godine i cijelo prvo polugodište bila sam zabrinuta za njega. U mjesecima koji su prethodili polasku u viši razred, poludjela sam. Pokušala sam si reći da će sve biti u redu. Rekla bih drugima: "Sjećam se da sam bila nervozna zbog toga što je krenuo u osnovnu školu, ali sve je u stvari prošlo dobro i uspješno." Pokušavala sam se uvjeriti da će biti dobro, ali nisam imala pojma kako će se prvi put samostalno kretati u javnom prijevozu povrh svih ostalih novih iskustava. Ali stvarno me iznenadio. Toliko je odrastao u posljednja dva mjeseca da ne mogu vjerovati svojim očima.
Ali postoji jedna stvar na koju nisam bila spremna; nositi se s razočaranjem...
Rano sam predvidjela da će jedna od najvećih prepreka za Samuela biti razočarenje. Ne zato što mu nedostaje sposobnost prilagođivanja novim uvjetima, već zato što je u osnovnoj školi u koju je išao bilo ukupno 22 djece u razredu. Bio je kapetan škole, svake je godine zauzeo drugo mjesto u krosu, izabran je da predstavlja školu za toliko stvari tijekom godina koje je sad izgubio. Volio je biti dio timova i grupa. "Ove bi godine trebao uživati", rekla sam mu prošlog siječnja kad smo razgovarali o krosu, "jer sljedeće ćeš godine imati puno veću konkurenciju."
Uglavnom, dobro se snašao i u novoj školi. Uspio je, čini se da zaista uživa u novoj sredini i tako mi je laknulo. Ali kad se trebao uključiti u srednjoškolsku nogometnu momčad, pripremila sam sebe (i njega) za razočaranje. Procjene o tome hoće li ga uključiti ili ne u nogometnu momčad održavala se u dva kruga. Bio je jedan od posljednjih nekoliko koji su čekali rezultate, i svako toliko provjeravao je e-poštu. Kliknula sam i pretražila popis kako bih pronašla njegovo ime, ali njega nije bilo.
"Nije ušao", rekla sam mužu, već se plašeći podijeliti vijest sa Samuelom.
Nije djelovao previše razočarano, ali znam da je to bilo nešto u čemu je želio sudjelovati. A i ja sam se osjećala tužno. No, unatoč tim osjećajima, razgovarali smo o pozitivnim stranama te situacije. Ionako već ima dovoljno aktivnosti, a uvijek može ponovno probati ući u momčad sljedeće godine.
Zatim smo prešli na učenje prihvaćanja gubitka bez ljutnje
"Želiš li poslati e-poštu učiteljima i reći im hvala?" Pitala sam ga tijekom vikenda i on je potvrdno kimnuo glavom. Pa smo sjeli i sastavili kratak sastav tj. ono što je on htio poručiti.
"Draga [imena učitelja], hvala vam na prilici i mogućnosti kandidiranja za nogometnu momčad. Zaista volim igrati nogomet i igram u obrani od svoje šeste godine. Ako ćete trebati više igrača tijekom ove godine, uvijek će mi biti drago uskočiti. S poštovanjem, Samuel. "
Samuel je poslao e-mail i primio odgovor zahvaljujući mu na lijepim riječima. A ja sam se naslonila i razmišljala o tome koliko me moje dijete čini ponosnom, ali i koliko se moja uloga majke toliko promijenila u posljednja dva mjeseca. Prijateljica mi je rekla: "Sjećam se kad je moj sin krenuo u srednju školu, to je bilo gotovo kao da se moj posao promijenio, ranije sam bila njegov zaštitnik, a sada ga vodim dok se podiže nakon pada" i savršeno je sažela što se s nama dogodilo.
U nekoj fazi trebaš se povući i vjerovati da si svoj posao dobro obavila. Pusti ih da padnu i ponovno ustanu. Možda ćeš biti iznenađena nevjerojatnim čovjekom kojeg si odgojila!”
