Kako odgajati djecu bez kažnjavanja?

Kazna je riječ koju danas rijetki vole čuti. Nerijetko se događa da roditelji, u pokušaju da zaštite dijete, u potpunosti izbjegavaju bilo koji oblik kažnjavanja, a neki pak previše naginju kaznama. Potpuno je prirodno da roditelji vole djecu i pokušavaju ih pravilno usmjeriti i pripremiti za život. No, svatko se barem jednom nađe "pred zidom".

Događa da se roditelji sve više osjećaju nemoćnima u svojim nastojanjima i pitaju se kako dalje i što učiniti. Gdje je zlatna sredina? Uvijek je najbolji način izbjegavanja nepoželjnog ponašanja - prevencija. I to od samog početka djetetova života. 

Pokažite svojim primjerom

Dijete od rođenja pa sve do svoje šeste-sedme godine svijet doživljava cjelovito. Ima razvijen pojam o sebi kao jedinki, ali ne na način kao što će ga razviti kasnije u pubertetu. Još je uvijek zatvoreno u svoj unutarnji svijet. Ono je cijelo jedan osjetilni organ. Živi u bezgraničnom povjerenju u odrasle. Sve ono što se radi pred njim dijete upija i imitira. (Često se može vidjeti malu djecu otvorenih usta.) Mozak mu je u alfa stanju i sve što doživljava, doživljava cijelim svojim bićem. Dijete djeluje i dobiva reakcije na svoje djelovanje koje nije uvijek u mogućnosti razumom potpuno preraditi.  

Reakcije na ponašanje djetetu mogu biti ugodne ili neugodne. Odrasli znaju da vatra peče ili da nož reže. Dijete to saznaje neugodnim iskustvom dodirivanja takvih predmeta. Naravno, odrasli čine sve da se takva iskustva izbjegnu. Svaki roditelj zna da upozoravanjem i opominjanjem ne postiže mnogo, ali pokazivanjem može postići sve. Ukoliko postoji opasnost od nekog predmeta, najbolji način je pokazati djetetu da je to opasno kroz igru. 

S obzirom da dijete imitira okolinu (nesvjesno), ponašanje odraslih koji ga okružuju  je od presudne važnosti. Pa i uz sve poduzete mjere, dijete će ponekad napraviti nešto što nije ispravno. Što sad? Uskraćivanje kazne može biti jednako loše kao i preveliko kažnjavanje. 

Ne prepuštajte se bijesu

Kazna je postupak koji ima za cilj razvijanje i jačanje moralnih vrijednosti, buđenje svijesti i mijenjanje neprimjerenog ponašanja. Onaj koji kažnjava nikada ne smije uroniti u ljutnju i djelovati iz bijesa. Osoba koja kažnjava treba djelovati iz razuma i s ciljem. Ponašanje se uvijek odvija u različitom emotivnom kontekstu. Stoga, prije određivanja kazne, prvo se i roditelji i dijete trebaju smiriti. U ljutnji djeluju emocije, a ne razum.

Ne smije se dozvoliti da kazna dovede dijete u stanje straha ili bijesa. To samo vodi još većoj ljutnji i tvrdoglavosti, ali ne i razumijevanju posljedica djela. Zato svaki pogrešan postupak i svaka pogrešna riječ, a osobito vikanje na dijete djeluje "pogubno". Vikanje “napada svaku stanicu” djetetova bića pa se često može primijetiti da se malo dijete prilikom plača trese. Starije se dijete brani od bola ulazeći u stanje bijesa i tvrdoglavosti.

Djeca kojima se stalno prijeti najstrožim kaznama žive u neprestanom strahu i emocionalnoj napetosti. Tada se u njima može stvoriti potreba obmanjivanja odraslih kao pokušaj izbjegavanja takve kazne. Jednako je loše ne reagirati na loš postupak djeteta ili reći mu: "O tome ćemo kasnije ili nešto slično, a poslije potpuno zaboraviti na to. Dijete gubi povjerenje u odraslu osobu pa su mogućnosti manipulacije velike. Dijete to doživljava kao da je zapravo sve dozvoljeno i zaključuje da posljedica neće biti. 

Umjesto kazne, poseban zadatak

Kazna treba biti takva da razvija individualnost, dakle primjerena svakom djetetu. Kazna treba voditi dječjoj svijesti, treba je razbuditi i razbistriti. Na primjer, ukoliko dijete razbacuje igračke, zadati mu da ih svakodnevno posprema; ili gazi cvijeće u okućnici, zadati mu da svakodnevno zalijeva cvijeće. Nije potrebno naglašavati da je to kazna, primjerenije bi bilo reći djetetu da je to poseban zadatak za njega.

Na taj je način kazna usklađena sa djetetom i djelom koje je počinilo. Ispravljanje pogrešnog ponašanja je upravo nešto što će razvijati u djetetu osjećaj za pravednost i dijete doživljava kaznu objektivno.

Ljekovite priče

Ponekad je izuzetno učinkovito na djetetovo neprimjereno ponašanje reagirati pričanjem priče. Jednostavno započeti i pričati neku priču koja prikazuje upravo ponašanje djeteta. Recimo, ukoliko dijete laže, ispričati priču o čovjeku koji je toliko lagao da kad je na kraju počeo govoriti istinu, nitko mu nije vjerovao. Djetetu ne treba ništa u vezi priče objašnjavati niti ga ispitivati. Jednostavno je ispričati i ostaviti dijete da je samo “preradi”. Malo po malo, dijete ugrađuje pozitivne primjere u svoj sustav vrijednosti.

Ukoliko se ovo provodi od samog početka, kasnije se neće (osim u iznimnim slučajevima) pojavljivati devijacije u ponašanju.
Kazna je postigla svoj cilj ako djetetova nutrina nije povrijeđena, a ono je shvatilo posljedice svog ponašanja. Tako i njihova moć rasuđivanja jača.