U želji da ispune visoka očekivanja svojih ambicioznih roditelja, neka će djeca ulagati veliki napor i uz puno osobnih odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja na kraju "očvrsnuti", no bolja priprema za život u smislu mentalnog zdravlja bilo bi znanje o tome kako brinuti o sebi i drugim ljudima, primiti i pružiti podršku
Želja i motivacija za uspjehom mogu se spontano razvijati kada dijete ima dosta prostora i podrške da upoznaje sebe i svijet oko sebe. Pretjerana ambicioznost nije jedini, a posebno ne najbolji način da dijete "uspije u životu".
Kad je riječ o školskom uspjehu djeteta, roditelji često nisu svjesni svoje tjeskobe ili visokih očekivanja, a tjeskobu je, na žalost, iznimno lako prebaciti na djecu. Kod visokih očekivanja izgubimo iz vida dijete kao ljudsko biće gledajući u daljinu za rezultatima. "Problem" je u tome što će mnoga djeca pokušati dati sve od sebe da usreće svoje roditelje, odnosno napraviti upravo kako su roditelji htjeli. Neka će u tome uspjeti – više ili manje. No cijena ambicioznosti i perfekcionizma je previsoka, a cijenu čine potisnuti dijelovi sebe s kojima dijete nikada nije stupilo u kontakt, budući da nisu niti roditelj. Dijelovi su to koji se pitaju: kako je meni, što JA želim, što MENI ima smisla, treba mi vremena da prebolim razvod roditelja i shvatim što se sa mnom dešava, i tako dalje.
Ocjene, pohvale i kritike nemaju veze s djetetovim bićem
Ambiciozni roditelji ne bi smjeli zaboraviti da je za većinu djece postizanje iznimnog uspjeha veliki napor i teret, uz puno osobnih odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja. I ne – nije pametna logika da je to nužno dobro zato što će ih jak dril i slična iskustva sigurno očvrsnuti i pripremiti dalje za život. Nešto će naučiti, istrenirat će se, to je sigurno. Razviti ustrajnost i potisnuti cijeli svoj unutarnji život da postignu cilj.
No bolja priprema za život od toga je kontakt i podrška roditelja ili drugih važnih osoba u životu kada je djeci teško, kada su osamljena u školskom i životnom labirintu i kada se suočavaju s činjenicom da se sve što oni jesu u školi često svodi na 1,2,3,4 i 5, pohvalu i kritiku. Za dječju osamljenost, tugu, bespomoćnost, bol, prestrašenost, povrijeđenost i mnoge nedoumice, koje življenje u današnjem svijetu donosi, na žalost ponekad nedostaje vremena, volje, razumijevanja i živaca.
Mada je poruka uvijek "Tu sam za tebe", teško je npr. sjediti s djetetom dok ono tuguje i proživljava gubitak. Sjediti i biti tu za njega bez požurivanja, potiskivanja osjećaja, uljepšavanja situacije i pokušaja da ga se razveseli. Pomoći mu da proživi i integrira manje ugodna životna iskustva. Koliko to može biti teško ovisit će s jedne strane o tome kako se roditelji nose sa svojim manje ugodnim životnim iskustvima, a s druge strane i o tome kakvu ideju roditeljstva imaju. Pri tome mislim na to mogu li dozvoliti da njihovo dijete bude tužno i nesretno ili su to zabranjene emocije.
Lakše, ali ne i pametnije je imati visoka očekivanja i natovariti dijete dodatnim aktivnostima.
Naučite dijete pitati se 'Što je meni važno i što ja želim?'
Susrećem mnoge osobe koje su kao djeca i mladi dugo vremena neupitno ispunjavali roditeljska očekivanja nikad ne pokazavši otpor. Na kraju oni zaista i "očvrsnu", a onda se najčešće u zreloj životnoj dobi dogodi krah. Tek tada se pitaju – što je MENI važno i što JA želim?
Sjeme dobrog i sretnog života – što svi roditelji žele svojoj djeci (i mnogi vjeruju da je zagarantiran ako osiguraju školovanje i dodatne aktivnosti) počinje upravo bavljenjem ovim pitanjem od rane dobi. To ne znači da će djeci biti ispunjene sve želje - jako je važno moći reći djetetu ne kada tako osjećamo i mislimo. To samo znači da dijete razvija osjećaj sebstva – da sam ja - ja, da je bitno, da ima mišljenje koje može izraziti i ne boji se toga, da ga ljudi koji su mu važni vide, čuju, razumiju, doživljavaju i suosjećaju s njim, što god da mu se događa u životu.
Kada na ovaj način brinemo o djetetu, ono tako počinje brinuti o sebi i prirodno uzvraća onim što je dobilo – razvija razumijevanje za druge. Tako se gradi integritet i suosjećanje, nešto što nam je važno (barem tako na sve strane pričamo), no zapostavljeno je u lovu na ocjene, upise, uspjehe i postignuća, pri čemu vjerujemo da gradimo "društvo znanja". Prije "društvo odsječenih od svojih unutarnjih iskustava", pa se utapamo u tabletama, alkoholu, beskrajnom svijetu zabave ili tko što već voli.
> SOS vodič za roditelje školaraca
