Bez obzira imate li malo ili veliko dijete, razmišljanje o bušenju ušiju prije ili kasnije dođe na dnevni red. Jedna mama podijelila je svoje mišljenje o tome i objasnila zašto svojoj kćeri nije probušila uši dok je bila beba
Joelle Wisler, blogerica i mama dvoje djece, podijelila je svoje iskustvo i mišljenje o bušenju ušiju svoje kćeri.
"Je li boljelo?", pitala me moja 5-godišnja kćer dok sam stavljala naušnice na uši. Gledala je te naušnice i priželjkivala ih još otkako sam ih dobila. Nakon što je postavila pitanje, opipala je rupu na mom drugom uhu i lice joj je postalo užasnuto. Znala sam da se taj izraz lica pojavio zbog pomisli da komadić nečeg metalnog prolazi kroz nečije tijelo. Odgovorila sam joj: "Zaboljelo je samo na sekundu." Još uvijek nije izgledala uvjereno.
Zbog njezinog straha od igala, često sam se pitala hoće li se ikad odlučiti na bušenje ušiju. Nekako mislim da će doći u napast s 12, 13 godina kad će je previše zanimati sve te ženske, svjetlucave stvarčice. Morat ću se pobrinuti da joj probuše oba uha odjednom, jer imam vizije da bi mogla potpuno poludjeti nakon prvog uha, baš kao što je i njezina sestrična učinila. Sve u svemu, to bi trebao biti zabavni dan za sve nas, a možda taj veseli posao pripadne njezinom tati. Bilo bi tako lako da smo joj probušili uši kad je bila još beba. Ne bi bila svjesna o tome što se događa, bilo bi gotovo za minutu i ja bih mogla izbjeći ovu dramu kroz koju sad prolazim, njezina želja za naušnicama i istovremeno, ogroman strah od igala. Da smo to učinili prije par godina, ne bi se danas ni sjećala.
Ali, osjećam se kao da bih time uzela nešto važno od nje, nešto što svaka djevojčica treba shvatiti od početka: da je to njezin izbor. Njezino tijelo nije moje i mislim da nemam pravo napraviti takve trajne promjene na njemu. Uostalom, ne bih joj dala da se tetovira, ošiša kosu protiv svoje volje ili da probode neki drugi dio svog tijela. I neću joj probušiti uši. Razumijem da su neke kulture drugačije od moje i da postoje mjesta u kojima je bušenje uši važno za njihovu kulturu.
Možda proces mijenjanja našeg tijela treba biti tako težak i zastrašujuć. Možda moja kćer i treba imati sjećanje jednog dana kako se je suočila sa svojim strahom umjesto da su to njezini roditelji učinili dok nije bila svjesna ikakvog straha.
Još se živo sjećam kad sam ja probušila svoje uši. Imala sam 12 godina. Bila sam prestravljena. Dali su mi nekog starog plišanog medvjedića kojeg sam držala čvrsto, iako sam znala da sam prestara za to. Sjećam se zvuka tog pištolja za bušenje ušiju i oštre, ali kratke boli. Također se sjećam zlatnih zvjezdica koje sam odabrala za svoje prve naušnice i antibiotske kreme koju sam stavljala na uši tri puta na dan. Ali, ja sam taj izbor napravila za sebe i bila sam spremna suočiti se sa strahom.
Želim da moja djeca imaju isto iskustvo. Želim biti u mogućnosti pogledati ih u oči i reći: "Ovo je tvoje tijelo, tvoj izbor, tvoja bol." Želim da znaju da ne gledam na njihova tijela kao na produžetak svojeg, da su potpuno odvojene osobe koje imaju moć nad onim što čine za sebe. To je dar koji im želim dati, a ne neke svjetlucave dragulje iz trgovačkog centra.
