Posramljivanje djeteta ne donosi ništa dobro. Evo zašto stručnjaci kažu da postoji bolji način.
Koliko često vidimo dijete koje se "loše ponaša" i pomislimo da je tom djetetu potrebno više discipline? Koliko često gledamo vlastito dijete koje se loše ponaša i mislimo na isto?
Naše društvo uvjetovano je da vjeruje da moramo biti strogi prema svojoj djeci, ili im prijetiti, posramiti ih ili kazniti zbog ponašanja. No, iako ova vrsta autoritarnog roditeljstva može kratkoročno izazvati "poslušnu" djecu, studije pokazuju da se djeca koja su posramljena ili kažnjena u ime discipline dugoročno suočavaju s izazovima. Istraživanja sugeriraju da su djeca koja su grubo disciplinirana ili posramljena manje sretna, manje neovisna, manje samopouzdana, manje otporna, agresivnija i neprijateljski nastrojena.
Razlog? Nitko se nikada ne mijenja od postiđenosti.
Istraživanja pokazuju da kažnjavanje i posramljivanje djece doprinosi više lošem ponašanju, nego boljem
Razmotri ovaj scenarij:
U zaostatku si na poslu. Moraš hitno završiti prezentaciju i predati je, doduše, traljav konačni nacrt pun neopreznih grešaka. Znaš da možeš bolje, ali nisi se dobro osjećala, imala si nesanicu posljednjih nekoliko tjedana i imaš veliku tjeskobu zbog svog zdravlja koje je ometalo tvoj radni učinak. Nakon pregledavanja prezentacije, tvoj šef uleti u ured, baci prezentaciju na tvoj stol i viče: "Kakvo je ovo smeće? Djeca u vrtiću bi ovo bolje napravila! Ako do sutra to ne ispraviš - OTKAZ!"
Kako se osjećaš? Već si se osjećala užasno, a sada si još i posramljena što pojačava tvoj osjećaj bijede. Možda ćeš se potruditi popraviti prezentaciju iz straha da ćeš dobiti otkaz, a možda više nikada nećeš predati napola napravljenu prezentaciju. No je li odgovor tvojeg šefa pomogao riješiti korijen problema? Ne. Njegov ljuti, kazneni odgovor učinio je da se osjećate beznačajno, neshvaćeno i ljuto. I za sebe i za njega.
Sada razmisli o ovome:
Isti scenarij, osim nakon što predaš prezentaciju, šef ti pokuca na vrata i pita može li ući i razgovarati s tobom. Sjedne i objasni da je pregledao prezentaciju i iznenadio se što ti nije u skladu s tvojim normalnim standardima. Pita je li sve u redu i čini se iskreno zabrinutim. Objašnjavaš da si nedavno imala zdravstvenih problema i da si bila pomalo zaokupljena time. Šef pažljivo sluša i suosjeća, govoreći kako mu je žao što to čuje. Objašnjava da ćeš morati revidirati prezentaciju, ali predlaže da uzmeš slobodan dan da se odmoriš i dogovoriš pregled kod liječnika.
Kako se osjećaš? Vidio, čuo i razumio. Laknulo ti je. Ostaješ duže na poslu i dodatno se potrudiš napraviti prezentaciju. Predaješ je i ideš kući s manje tjeskobe i osnažena za posjet liječniku kojeg izbjegavaš.
U žaru trenutka suočavanja s negativnim ponašanjem djeteta - razbijanjem igračke bez koje ne može živjeti ili nekim postupkom za koji mislimo da bi trebao "znati bolje" nego učiniti - mogli bismo instinktivno reagirati sramoćenjem i kaznom, zahvaljujući tome što je ova disciplinska reakcija raširena u našoj kulturi. Ali sram i kazna nikada ne rezultiraju trajnim ili pozitivnim promjenama. Možda se čini kao jednostavan izlaz vikati na svoju djecu, da ih šaljemo ' u kaznu', da ih posramimo riječima i kažnjavamo svojim postupcima. No to nas samo isključuje, stvara strah i bijes u našoj djeci i smanjuje naš utjecaj na njih.
Ne moramo kažnjavati svoju djecu da bismo ih naučili lekciji, kao što ne moramo biti kažnjeni da bismo promijenili svoje ponašanje.
"Ali kako će se moje dijete naučiti ponašati?", pitaju roditelji.
- Oni uče kroz naše modeliranje.
- Uče kroz povezanost, ljubav i suosjećanje.
- Uče kroz to što ih se vidi, čuje i razumije.
- Uče kroz dosljedna i čvrsta ograničenja.
- Uče kroz vodstvo.
Moramo otpustiti nedjelotvorno 'sve ili ništa' misleći - ako ne povučem čvrstu liniju, moje dijete neće naučiti kako se ponašati - i moramo prihvatiti novu paradigmu - mogu imati visoke standarde za ponašanjem mog djeteta i prilagoditi se njegovim emocionalnim potrebama i odgovoriti na njih. Ne mora biti jedno ili drugo, može biti oboje.
Kad shvatimo kako je djeci potrebno najviše ljubavi kada se ponašaju najmanje zaslužno za nju, počet ćemo stvarati novu roditeljsku paradigmu koja će rezultirati u sretnijoj, zdravijoj i izdržljivijoj djeci.
Sljedeći put kada je dijete neposlušno, umjesto da reagiraš posramljivanjem ili kaznom, pokušaj se spustiti na njegovu razinu, preslikavajući njegovu frustraciju govoreći nešto poput: "Vidim da ti je teško", a zatim ga zagrli. Bit ćeš ugodno iznenađena ishodom.
