Beba Dojenje 367 prikaza 26. siječnja 2015.

'Zbog problema s dojenjem bila sam na rubu depresije'

ivana Aušperger
Privatni album

Došavši iz rodilišta dojila sam kad god bi moja malena tražila. U prvih tjedan dana dobila dosta na kilaži, a onda šok - drugi tjedan dobila je jedva 70 grama. Tu ja opet padam u depresiju, svako malo plačem i govorim mužu kako se ponavlja ista priča od prije pet godina. Pa zar zaista nisam sposobna nahraniti svoju djecu?

U akciju Podijelite priču, čija je tema u siječnju bila dojenje, uključila se i Ivana Aušperger, mama dviju djevojčica. Ona nam je poslala svoju priču o dojenju, zapravo dvije priče s različitim završetkom

Mislila sam da će biti lako

U onom trenutku kada sam poželjela dijete, znala sam da želim dojiti. Kad sam prvi put ostala trudna, moja se želja samo još povećala. Nisam se posebno pripremala za dojenje, a zašto i bih, kad je to tako prirodno i dolazi samo od sebe? Ako mogu svi, mogu i ja. Kako sam se samo prevarila! 

Prije točno pet godina na svijet je došla moja Mia. Iako sam je rodila craskim rezom, počele smo dojiti čim su mi ju donijeli. U bolnici u kojoj sam rodila tada još nije bio rooming in, pa su mi je nosili svaka tri sata i sve je izgledalo idealno - nama je dojenje išlo.

Zar nisam sposobna nahraniti svoje dijete?

Nakon pet dana dolazimo kući i sve se mijenja. Mia stalno plače, svakih pola sata traži cicu i kada joj dam, ona na njoj većinom samo spava. Ja sam premorena, što od nespavanja, što od stalnog cicanja. Nemam ju snage niti primiti. Muž i svekrva viču da je gladna i da joj dam bočicu, a ja u onom polusnu od umora samo kimnem glavom. I tako smo počeli papati bočicu i s vremenom je skroz izbacila cicu.

To me bacilo u očaj i uhvatila me depresija. Pa kako ja nisam sposobna nahraniti svoje dijete? Što je to priroda pobrkala u meni? Tada zapravo nisam znala da se u tom trenutku nismo uskladile moja buhtlica i ja. Njeno neaktivno cicanje i moja mladost i neinformiranost učinile su svoje. Dugo me pratio osjećaj krivnje i tada sam rekla sama sebi: "Ivana, što je bilo bilo je, drugi put će biti bolje." I kao da sam sama sebi zacrtala put, tako je i bilo. Moja druga priča o dojenju ima sretan kraj. I ona još uvijek traje...

Drugi put uz sebe imam i mame s Klokanice

U drugoj trudnoći više sam se posvetila dojenju te sam se priključila forumu na Klokanici. Tamo sam uz mnoštvo predivnih žena i majki otkrila da se upornošću postiže i ono nemoguće. Kada sam prije tri i pol mjeseca rodila svoju Doru započeo je naš mukotrpni put dojenja. Ovaj sam put imala hrpu svoje upornosti, ali i iza sebe podršku majki s Klokanice.

ivana Aušperger | Author: Privatni album Privatni album

U bolnici je ovaj put bio rooming in, a divne sestre su me doslovno po noći budile svaka tri sata kako bih dojila, ne bi li mi Dora navukla mlijeko. Priznajem, bilo mi je teško, jer sam ponovno rodila carskim rezom, ali svim sam se snagama borila da se namjestim za dojenje i da nam krene. Došavši doma dojila sam neprestano, kad god bi moja malena tražila. Počela je napredovati odlično, prvih tjedan dana dobila je dosta na kilaži.

Spasila me patronažna sestra

I onda šok - drugi tjedan dobila je jedva 70 grama. Tu ja opet padam u depresiju, svako malo plačem i govorim mužu kako se ponavlja ista priča od prije pet godina. Pa zar zaista nisam sposobna nahraniti svoju djecu? Ovaj put je i muž bio ogromna podrška. I on je sada bio stariji i zreliji te je sa mnom proučavao literaturu o dojenju i znao je kako me sad vratiti na pravi put. Ali najveću ulogu odigrala je naša patronažna sestra i njoj ću uvijek biti zahvalna što smo ovaj put uspjele.

Prva tri tjedna nakon poroda dolazila je svaki drugi dan i pratila naš razvoj dojenja. Govorila mi je da ne odustajem, da ne očajavam, jer postoje bebe koje malo po malo dobivaju na kilaži, ali bitno je da dobivaju. I tako sam uz njenu neizmjernu podršku uspjela. Prošli smo i osjetili sve skokove u razvoju, bilo je naporno, ali je prošlo.

Ljubav i maženje na prvom mjestu

Sada dojimo na zahtjev, većinom svaka dva sata, ali nekad i češće. I da, postoje dani kad sam umorna i kad mi kroz glavu proleti kako odustajem, ali onda se sjetim naše borbe i tada sam ponosna na sebe jer sam uspjela. Prvi put nisam uspjela i bilo mi je teško, stoga sam se sada potrudila i uložila sav trud.

ivana Aušperger | Author: Privatni album Privatni album

Ali htjela bih poručiti majkama koje su iz nekog razloga odustale od dojenja da se ne osjećaju krivima, kao što sam se ja osjećala. Svaka od nas u tom trenutku daje sve od sebe, ali ponekad to nije dovoljno. Ponekad se jednostavno stvari ne poklope onako kako bi mi željeli. Moja Mia nije dojena, ali je ipak izrasla u pametnu i zdravu curicu. I ništa joj nije falilo, imala je puno ljubavi i maženja kao što ih sada ima moja mala ljubav kojoj je cica jedini zakon! 

U akciji 'Podijelite priču' u veljači dijelimo priče o seksualnom životu nakon rođenja djeteta!

Komentari 4
Pogledaj sve komentare
  • Avatar LuKi5
    LuKi5

    Ovo je prekrasno za procitati. Svaka cast I drago mi je da ti se ostvarila zelja. 

  • Avatar Kokolina
    Kokolina

    Hvala vam drage moje 

  • Avatar MarijaŠ
    MarijaŠ

    Bravo! Savršeno iskreno...