Skloni smo misliti da su sva djeca dobra i ljubazna i draga, sve dok ih ovaj svijet ne iskvari. No, jedno je istraživanje zapravo pokazalo da to baš i nije tako…
Postoje trenutci kad nam dođe da pitamo svoje dijete zašto je tako zlo. Naravno, u tom uvijek ima doza šale i zezancije, ne mislimo stvarno da je dijete zlo. Postoje i trenutci kad se isto zapitamo i za drugu djecu, u parku na primjer. No, i tada je u pitanju (nešto manja) doza šale i zezancije. Sve u svemu, postoje trenutci u životu djece kad nam se čini da stvarno nisu najljubaznija stvorenja na svijetu. Čak iako smo skloni misliti da se sva djeca rađaju dobra i ljubazna.
Ipak, to nije baš tako. Naime, ljubaznost je nešto što djeca moraju naučiti od odraslih. Dakle, dok svoju djecu ne naučimo ljubaznosti, ona – neće biti pretjerano ljubazna. Pokazalo je to istraživanje koje je provedeno sad već pomalo davne 2006. godine. Ta je studija pokazala i objasnila što je to što kod djece potiče altruistično ponašanje.
Te 2006. godine stručnjaci su se s djecom dodavali loptom u prostoriji. U nekom trenutku, osoba bi se pretvarala da je slučajno srušila nešto sa stola. Ono što su željeli vidjeti bilo je hoće li dijete pomoći tako da podigne predmet i je li razgovor i izgradnja odnosa ono što potiče altruistično ponašanje.
Oduvijek je bilo veliko pitanje jesmo li rođeni altruisti ili je to nešto što stječemo iz okoline, pa je to oduvijek zanimalo znanstvenike. Mnogi psiholozi vjeruju da je to evolucijski korisna prilagodba, budući da je značila da će u nekoj skupini uvijek biti netko tko će paziti na vas, osiguravajući tako sigurnost i veće šanse za preživljavanje.
U ovom istraživanju bilo nekoliko skupina, pa je u nekima stručna osoba imala jednu loptu, dok se dijete igralo vlastitom loptom, a u drugim skupinama su se igrali zajedno. Nekad su se samo igrali, nekad su razgovarali su jedno s drugim dok su se igrali odvojeno, a nekad dok bi se dodavali, a zatim bi istraživač srušio nešto sa stola i potom gledao hoće li dijete podići predmet umjesto njega ili ne.
Na kraju se pokazalo da su djeca koja su se igrala s istraživačem zapravo puno češće – bila je to tri puta veća vjerojatnost – pokupila predmete nego djeca s kojom uopće nisu komunicirali.
Dakle, što ovo znači? To znači da je ova studija dokazala da se djeca ne rađaju sa željom da pomažu drugima. Umjesto toga, više se oslanjaju na bliske odnose koje stvore s nekim, pa tada postaju ljubazna. Sve u svemu, s djecom moramo na neki način izgraditi povjerenje i po mogućnosti im malo ugoditi prije nego oni vrate tu ljubaznost vama.
