Otvaram anonimno ovu temu jer neznam kako pomoći mojoj sestri. Rodila je prije 3 i pol mjeseca i kao prvo, porod je bio dosta traumatičan, pa je imala probleme s dojenjem, muž radi po cijele dane, ja i mama joj pomažemo koliko možemo. Ja i dragi radimo na bebi i koliko ja jedva čekam da ostanem trudna i rodim svoju bebicu, moja sestra je nekako deprimirana…
Drage mame, zanima me vaše mišljenje, jer uglavnom čitam kako je imati dijete najljepši osjećaj na svijetu, a nitko ne govori o tim negativnim stranama, osjećajima tuge i bespomoćnosti… kako ste se vi osjećale?
Nažalost, ne mogu vam pomoći, ali se piključujem temi jer se sama bojim te situacije. Cijeli život sam depresivna, posebno zadnjih godina, i sad u trudnoći. Jedva čekam bebu, ali bojim se što ako me uhvati postporođajna depresija? :(( Jel ti sestra uviđa problem? Jel bi htjela pristati na stručnu pomoć? To nije sramota, a prava je šteta da u svojoj bebi ne uživa kak treba! Šaljem pozitivne vibre!!! :))
Da sam imala porodjajnu depresiju, nisam, ali da me prva tri dana dok smo bili u bolnici prala neka depresija, to je. Kad smo dosli kuci muz mi je rekao da je mislio da imam posporodjanu depresiju jer sam mu na telefon uvijek plakala. Meni je zapravo samo taj boravak u bolnici jako tesko pao i samo sam cekala doci kuci. Kako smo dosli kuci tako sam se i ja smirila. Nazalost ne mogu bas puno pomoci oko ovog konkretnog slucaja. Ali kako je bjap vec napisala, bitno je da seka uvidi da postoji problem i da potrazi pomoc. Postporodjana depresija nije tabu, ali je stanje koje zahtjeva strucnu pomoc. Vjerujem da ce ti sestra brzo biti dobro. Samo ju probaj potaknuti na razgovor o tome svemu. Sretno!
http://proudmomy.blog.hr/ [proudmomy.blog.hr]
10.03.2013. Maksim 💙
[lilypie.com]
04.06.2018. Aleksandar 💙
[lilypie.com]
Tako je, bitno da ima podršku. Daj joj do znanja da ju razumiješ, da znaš da je njena bol stvarna, da ne izmišlja.
ProudMomy, potpuno te kužim, bila sam 2 tjedna u bolnici na početku trudnoće, dobar dio sam preplakala, pogotovo kad su otišle trudnice i doveli mi žene za operaciju. Kud moram bit tamo, kud još sve te muek gledat. Odvratno, fuj!
kad sam rodila prvu kcer nastale su komplikacije nakon poroda, njoj su otkrivali razno razne sitnice (ispostavilo se kasnije da niš ozbiljno) ali meni je to bio kraj svijeta. 2 mjeseca sam bila u čudnom stanju. po kuci sam lelujala u ogrtaču i piđami, bila sam sva zbljuckana i smrdila na usireno mlijeko i mogla sam pričati jedino o tome koliko je mililitara hrane pojela moja beba. kasnije sam skužila da je to bio oblik depresije. uz sve to nisam uspjela dojiti i to me dodatno bacilo u očaj. oko mene ljudi su mi bili podrška, slušali me, kimali glavom i pravili se da razumiju… bodrili me i nekako je prošlo samo od sebe. moja me mama stalno zapitkivala kaj da radi i ja sam joj govorila, nije se gurala sa savjetima i to mi je pasalo. nakon 2 mjeseca normalizirala sam se i došla k sebi. bitna je podrška i ljudi za popričat….. bar je meni bilo. nikad nije bilo zgorega ponoviti da nisam loša mama jer ne dojim i slične stvari….zvuči ludo ali tak je bilo.
poslje drugog poroda nisam imala nikakvih problema sin rođeni cicator (mlijeka sve u šesnajst) sve prošlo super pa sam i ja valjda osnažena od prvog puta puno bolje reagirala…a nije ni bilo nikakvih komplikacija.
uff, sad ste mi dale mislit…..
Ja sam prva dva mjeseca plakala zajedno s bebom, muž je često bio zbunjen jer nije znao kojoj prvo da se posveti :)) Ali je s vremenom to prošlo. Ne znam zašto mi je njen plač bilo tako teško prohvatiti, odmah bih se rastužila.
Nisam se baš posvećivala toj temi, ali bi svakako trebala malo pogledati po literaturi i možda obratiti pažnju na neke simptome, sigurno su opisani. Pa ako ih tvoja sestra ima a nije toga svjesna polako joj pokušati to objasniti. Ili najbolje razgovarati sa nekom stručnom osobom, npr. obiteljskim lječnikom ako mu vjeruješ.
uff ja sam imala neki oblik depresije sigurno…prvih mjesec i pol nakon poroda sam svaku večer plakala…nisam se još bila navikla na bebu skroz ni na taj novi život s bebom,imam 23god i na zadnjoj ‘kavi’ sam bila 3 dana prije poroda a nakon što sam rodila (sve bez problema) bila sam skroz posvećena djetetu i da se ne razboli nisam nikud išla niti sam davala ljudima da dolaze i to mi je bila užasna promjena,falili su mi ljudi i to da prošećem i osjećala sam se kao u zatvoru…po cijele dane sama doma,nenaspavana,dragi dolazio s posla oko 5 tek…a ja budna od 6-7 ujutro…zaboravljala sam jesti…ali svako jutro dignem se vesela i sretna i kroz dan se to samo polako potroši i tako sam redovito svaku večer plakala po pol sata u duetu s bebom ili sama kad bi napokom mogla leći jer je ona zaspala…također na početku je beba imala ritam spavam-jedem i tako cijeli dan i kako na početku nisam znala kako dojiti (išlo je sve u redu) alija bi joj dala obje cice jer sam vjerovala da je gladna a i da navuče mlijeko (znači u istom podoju) i onda bi ona zaspala i nešto bi ju probudilo nakon 5-10 min i ona se dere i hoće jesti a ja nemam mlijeka i onda sam isto bila jadna jer kao loša sam mama djete mi je tu gladno i plače i onda sam i ja plakala a nije htjela vuć na prazno da se napravi..često je moj dragi znao uletavat navečer kad bi se to dogodilo i nosat bebu tih 20-30 min dok se meni mlijeko nebi napravilo i onda ju mahnito stavljali na jednu i drugu cicu da si pojede i da napokon zaspi (počela bi plakati ako bi povukla malo i onda bi nestalo mlijeka) i onda od puno plača ponekad se nebi mogla niti smiriti da pocica…užas jedan…ali eto nisam odustajala od dojenja,meni se raspolozenje popravilo kad smo krenule šetati po vani (sa 3 tjedna prvi put) i dojenje sad ide super jer sam se ispraksala…mislim da od polovice njenog 2 mj nisam imala nikakve napadaje tuge…a mama ak je dolazila par puta i vidla me dok plačem rekla je mom dragom da ne brine da nek me pusti da se isplačem jer je to baby blues i da će to proći…također je lijepo čuti da si dobra mama i da dobro brineš za svoje djete i da ti ide sve jer mi žene to ne kužimo jer smo prefokusirane na bebu…mi SVE radimo i onda kad jedna sitnica ode krivo nama se sruši cijeli svijet…također mi je pomogla odluka da počnem vježbati svaki dan (po 10 min) jer sam bila nezadovoljna i svojim izgledom,ovak sam barem imala uvjerenje da stvari držim pod kontrolom i da nešto radim za sebe…beba je sad 4.5 mj i stvarno nam je odlićno!!! šaljem puno ljubavi mamama koje su prošle ili prolaze kroz takvo razdoblje… MOŽETE VI TO! ak ste mogle roditi možete sve!
Mislim da je većina žena nakon poroda na rubu ove depresije, svatko iz nekog svog razloga. Ja srećom nisam imala taj problem, ali sam imala razno razne osjećaje, u jednom danu i plakanje jer smo morali ostati duže u bolnici radi bakterija, infekcije itd. Konfuziju je izazivala razdvojenost od bebe jer je bila na promatranju, nedovoljno informiranje od strane doktora i tako dalje. Sve u svemu, treba se maksimalno pokušati kontrolirati jer vjerojatno nema gore za bebu od mamine nestabilnosti i nervoze u danima kada je prilagodba najvažnija. Stalno sam se vodila time i eto uspjela nekako pregurati te prve najteže tjedne. Sretno mame!
drage moje po prvi put pisem…. Ja sam poslije 1. a isto tako poslije 2. poroda imala postporodjajnu depresiju…i sad se brinem jer sam u 5. mjesecu trudnoce….neznam da li je tko od vas imao slicnog iskustva?????Samo znam da je jako tesko i nebih voljela da mi se opet ponovi,,,,,,,molim da pisete da li jos tko imao slicno,,,,unapred hvala…..
Sortiraj odgovore
Najstariji