Vaše priče za laku noć

Jeste li ikad sami smislili priču za laku noć za svoje dijete? Napišite nam ju!

Tri odgovora koja nam ostavite od četvrtka 9. do srijede 15. srpnja, nagradit ćemo 'Velikom knjigom priča za laku noć [planetopija.hr]'. Saznajte više: https://klokanica.24sata.hr/jaslicka-dob/igra-i-zabava/prekrasna-prica-za-laku-noc-za-djecu-koja-se-boje-odvajanja-3047 [klokanica.24sata.hr]

Naša djevojčica obožava svakojake priče. Ponekad čitamo iz slikovnica, ponekad izmišljamo ,,svoju,, priču za laku noć, a često se  puta i naša djevojčica nadoveže na priču, onako kako je ona dalje zamišlja i to je čini sretnom. Supruga je vrlo kreativna i prije koji mjesec napisala je ,,svoju,, priču za laku noć,,.  Priča govori o  vrijednosti  voća i bitnosti očuvanja prirode i na jedan simpatičan, kreativan i djeci vrlo prihvatljiv način, te o tome kako sve voće možemo iskoristiti i još više uvrstiti u svakodnevnu prehranu. Upravo ta slikovnica našoj je djevojčici jako simpatična, jer je i ona sudjelovala u bojanju likova koje je mama (supruga) nacrtala. Iako je slikovnica tek na običnim lisovima papira i rukom crtana, jako nam se sviđa i jako bi željeli da jednog dana ,,ugleda svijetlo dana,,  u mnogim vrtićima, jer bi je rado svima poklonili i vjerujemo da bi se i drugoj dječici svidjela, a tko zna…možda bi baš ta slikovnica pripomogla da djeca još više zavole zdrave voćkice.
A sada slijedi priča, ondosno veći dio priče…
 
-VOĆKOGRAD JE MJESTO BAJNO
U NJEMU SVE JE MIRISNO I BAJNO.
TAMO RASTU VOĆKE RAZNE: BRESKVE, KRUŠKE, JABUKE, ŠLJIVE I MARELICE
 
-STANOVNICI VOĆKOGRADA VRLO SU VRIJEDNI
I SVATKO OD NJIH IMA SVOJ ZADATAK.
-JEDNI SADE SADNICE VOĆAKA,DRUGI PAK BRINU DA NARASTU LIJEPE I ZDRAVE ZALJEVAJUĆI IH I NJEGUIJUĆI IH BAŠ SVAKI DAN.
 
-KADA VOĆE DOZRIJE, STANOVNICI VOĆKOGRADA UBIRU ZRELE VOĆNE PLODOVE I PREVOZE IH POSEBNIM VOZILIMA ,,VOĆKOMOBILIMA,, DO OBLIŽNJE TVORNICE KOJA SE NALAZI U MALOJ ŠUMI VOĆKOGRADA.
 
-TAMO SPRAVLJAJU NAJUKUSNIJE: MARMELADE, DŽEMOVE I SOKOVE.
-AMBALAŽA U KOJU PUNE SLATKE PROIZVODE JEDNOSTAVNO JE NEODOLJIVA, NE SAMO DJECI,VEĆ I ODRASLIMA.

-U VOĆKOGRADU DJECA SVAKI DAN IDU U ŠKOLU KOJU JAKO VOLE. U ŠKOLI DJECA  PUNO UČE KOLIKO JE ZDRAVA PREHRANA UISTINU VAŽNA,UČE PISATI SLOVA, BROJEVE, CRTATI, PJEVATI I BAVE SE  TJELESNOM AKTIVNOŠĆU.
 
-SVAKI MJESEC UČITELJICA SOVICA NELICA SA SVOJIM UČENICIMA ORGANIZIRA GLAZBENI KONCERT  ZA STANOVNIKE VOĆKOGRADA I NJEGOVE POSJETITELJE.ZA DJEČJI KONCERT NIJE POTREBNO KUPITI KARTU, VEĆ SVATKO TREBA DONIJETI JEDAN PLOD VOĆKE.
SVO VOĆE  KOJE SE SAKUPI, PAKIRA SE SE U VESELE I ŠARENE PAKETIĆE KOJE ZATIM STANOVNICI VOĆKOGRADA ŠALJU U DRUGE GRADOVE, VRTIĆE I ŠKOLE, DJECI KOJA NEMAJU DOVOLJNO VOĆA.
 
-VOĆKOGEAD JE TAKOĐER POZNAT PO TOME ŠTO SE STANOVNICI VOĆKOGRADA NE KORISTE MOTORNIM VOZILIMA,VEĆ SE VOZE VOĆKOMOBILIMA I VOĆKOBICIKLIMA KOJI NE ZAGAĐUJU PRIRODU I OKOLIŠ.
 
-U VOĆKOGRADU NIKADA NIJE DOSADNO,SVI SU VRLO VRIJEDNI,JEDNI DRUGIMA POMAŽU I ZBOG TOGA JE VOĆKOGRAD JEDAN OD NAJSRETNIJIH GRADIĆA NA SVIJETU.
 
-U POSJET VOĆKOGRADU MOGU DOĆI MOGU DOĆI ODRASLI I DJECA IZ DRUGIH GRADOVA,NO UVJET JE DA  SVAKI OD NJIH DONESE JEDNO MALO STABLO VOĆKE, KOJU ĆE STANOVNICI VOĆKOGRADA ZASADITI NA SVOJA POLJA.
TAKOĐER POSJETIOCI VOĆKOGRADA, NE SMIJU DOĆI NA MOTORNIM VOZILIMA I NE SMIJU UNIŠTAVATI PRIRODU.
SMEĆE I OTPAD BACA SE U POSEBNO OZNAČENE POSUDE.
 
-JOŠ NEŠTO JE VRLO BITNO SPOMENUTI,A TO JE DA SVAKE GODINE STANOVNICI VOĆKOGRADA U PROSINCU (MJESECU DARIVANJA), ZA SVU DJECU IZ OKOLNIH GRADOVA U SVOJOJ TVORNICI SPRAVLJAJU UKUSNE I ZDRAVE VOĆNE BONBONČIĆE I LIZALICE,A POTOM IH PAKIRAJU U PRIGODNE BLAGDANSKE VREĆICE.
 
-ŽIVOTINJE KOJE ŽIVE U ŠUMI VOĆKOGRADA (SOVICA NELICA, PTIČICE NINA I TINA,TE ZEČIĆ TIN, ZADUŽENI SU DA DJEČJE POKOLNE DOSTAVE U SVAKI DOM, NA BADNJU VEČER…

Evo i moje pricice, ispricala sam je jedno milijardu puta, uvijek pomalo drugaciju no sa istom poukom i istim junacima.

Bila jednom jedna djevojcica Laura, koja je naaajvise voljela igrati se u dvoristu sa svojim prijateljima dok ih je grijalo Sunce. Njeni najbolji prijatelji su bili susjed Marko i pudlica Nera. Svaki dan nakon dorucka, tocno u 10 sati, Laura bi veselo istrcala iz kuce, i pjevajuci pozdravila Sunce, tratincice, pomirisala susjedine ruze i pozvala svoje prijatelje na igru.

No jednog dana nesto se dogodilo. Laura je veselo istrcala na dvoriste, no tamo nije bilo Sunca nego veliki, zlocesti Crni oblak! 

“Joj ne!” - viknula je Laura, “Samo ne ti! Nece valjda padati kisa, pa kako cu se onda igrati s prijateljima! Odi negdje drugdje!”

“Ne ne!” - odgovori joj Crni oblak grubim dubokim glasom. “Moja zelja je vama unistiti igru, jer ja ne volim kad se djeca igraju! Ja zelim da svi budu u svojoj kuci i da im bude dosadno!” Buahaha - nasmije se groznim smijehom.   “Poslati cu vam kisu, puno kise, necete danima moci izaci iz kuce jer ce sve biti blatnjavo!” Buahaha - opet taj smijeh.

Laura se rastuzila, sjela je na kucni prag i tuzno i zamisljeno gledala ispred sebe. “Da barem nesto mogu uciniti.”- razmisljala je. “Marko i Nera mi ne mogu pomoci, oni su mali kao i ja. Da barem zasja Sunce.”

Tog trena lice joj je obasjao tracak sunceve svjetlosti. Podigla je pogled i viknula “SUNCE! potjeraj tog zlocestog Crnog oblaka! Mi se zelimo igrati!”
Sunce je u pomoc pozvalo svoja 2 prijatelja, bijela cista oblaka i svojom dobrotom pojerali su Crnog. “Nu, ajde negdje drugdje gdje si potreban i gdje ne smetas, mozda negdje u pustinju gdje te nitko nece vidjeti a mozda i tamo ucinis nesto dobro!” - viknulo je Sunce. 
“Neeeeeee…..”-Crni oblak polako je isceznuo.. “Vratiti cu se ja…!”
“Samo probaj!” - reklo je Sunce, “Predugo si i ovaj put smetao.”

Laura i njeni prijatelji, skupa sa Suncem i 2 nova prijatelja Bijela oblaka, nastavili su svoju igru kao da se nista nije dogodilo, dobro je opet pobijedilo zlo i njihov dan je spasen. Cica mica gotova je prica, vrijeme je za spavanjac :)

Moja cura je još mala, pa ne pričamo priče, ali sam rođacima često pričala priče kad bi ih uspavljivala.
Jedna od njih je ova:

Jednog dana Ana je bila ljuta na mamu jer joj nije htjela kupiti igračku, poželjela je da je velika ko mama i da si može kupiti sve što poželi.
-Mama ja bi htjela biti ti, ti sve možeš. - rekla je Ana mami.
-Dobro Ana. Danas ti budi mama, i moraš raditi sve što i ja radim, a ja ću biti ti.
Ana se razveselila i otišla igrati igricu.

Dok je Ana igrala igricu, mama je došla do nje i “kukala” kako je gladna i da hoće ručak.
Ana joj je rekla da je ona velika i da može uzeti sama, ali joj je mama objasnila da je ona danas mama i da ona mora njoj napraviti ručak.
Ali Ana nije znala kako. Nije smjela sama dirati posuđe i hranu.
Zatim joj je mama počela vikati kako nema šta obući da je sve na pranju.
Ali Ana nije znala ni oprati odjeću. 
Mama je htjela ići u grad, ali je Ana htjela igrati igricu. 
Onda je mama razbacala sve igračke i ostavila ih tako, a Ana nije mogla proći nigdje od igračaka.

Na kraju je Ana shvatila koliko puno posla ima mama, i koliko toga radi za nju i tatu da je poželjela da zauvijek ostane mala. Od tog dana je mami pomagala koliko je mogla, kao šta je na primjer pokupiti svoje igračke, dodavati joj stvari. ćića  mića gotova je priča.

Počelo je kao priča o medi koji se žalio na neudoban krevet pa je pošao vidjeti kako je drugima. I žalila mu se koka da su neudobna jaja na kojima sjedi, konj da spava stojeći… Uglavnom, iz dana u dan, priča je postajala pjesmicom koju smo potom čitali za laku noć. I, eto izrodila se poduža storija po uzoru na Ježevu kućicu ;) 

Krevet što mekan nije bio
 
Jednoga jutra, jesen je bila
Probudi se medo  uzrujan jako,
Svaka kost u tijelu ga boli
Loš mi je krevet,  misli si ljutit,
Ne može se više spavati tako.
Čak ga i tabani žuljaju, bride
Kao da je satima plesao, a
Lijepo je legao, sjeća se noći
No san nije htio na oči.
“Nešto ne valja  s ležajem mojim!” 
Uzviknu medo i protrlja oči,
Možda je do mahovine,
hladnoće il' mjeseca, al
Dalje tako neće moći.
Možda nije samo do mene,
Pomisli mudro,
Možda i drugi od spavanja lošeg pate
Pa krene u selo čuti iskustva,
Zajedno u čem je problem – možda shvate.
Možda i bolji krevet pronađe
Netko mu udobno mjesto dade
Šećući lagano tromi medo
Jer zašto bi žuriti htio,
naiđe na staju, prostranu, meku
u njoj poni stoji, jede,
baš je veseo bio.
“Jutro poni, konjiću mali,
Vidim lijepi imaš dom” -
Kaže i gleda slamnati pod,
- to bi možda bilo po ukusu mom.
“Joj medo, ti veliki stvore
I ja vidim slamu meku,
Rado bih na nju legao
Al' seljak onda napravi dreku.
Konji, tvrdi, spavaju stojeći
Samo kad ih boli legnu,
Nije mi lako, trapavi medo,
Nimalo udobno stajati nije,
Al opet toplo u staji bude
Pa mislim, dobro mi je,
Barem po meni kiša ne lije”.
- “Žao mi je konjiću to čuti”,
Uzvrati mu uljudno medo,
“Mislio sam da krevet od mene imaš bolji,
Jer moj me žulja,
Nije mi baš po volji.
Pozdravljam te sada i žurim dalje
Jer ne bih spavati mogao na nogama,
Ravni su mi tabani, znaš,
Moram se ispružiti i fino leći
Treba mi ugodan ležaj, baš”.
I nastavi medo šetnju svoju,
Do kokošinjca ubrzo stigne,
Zaviri unutra i ugleda koku
Ležala je mirno, savila krila,
Baš joj je udobno, pomisli on,
To bi možda dobra postelja bila.
“Bok koko, pozdravljam te milo,
Vidim, uživaš, sjediš mirno
Moj me krevet muči,
Sve me, kad se ustanem, boli
Pa tražim za sebe ležaj novi”.
- “Joj medo, medo moj,
Ne znaš ti kako je teško meni”,
Pojada se koka glasno,
“Trtica me boli od grbavih jaja,
A tek kad kljucanje počne,
To ti je za spavanje loše,
ma to su more noćne!
Nema tu spavanja,
Bockaju me mališani,
Tako bi htjeli iz jaja izići vani.
A kad ljusku probiju tvrdu,
Onda tek počinje prava drama,
Nepodnošljiva je to buka,
Piju, piju, viču bez imalo srama.
Srama što ne daju mi spati,
No kako im zamjeriti,
To moja su djeca,
A ja njihova mati.
I kad odrastu, odu od mene,
Dođu jaja nova,
Pa opet isto žulja me, bode,
I tako cijeli život na njima sjedim,
Nema za mene iz kokošinjca slobode”.
- “Uh, koko, nije ti lako,
Ja spavati ne bih mogao tako.
Zapravo, mislim, da bih zdrobio jaja,
Malo sam veći i teži od tebe,
A i ne bi mi odgovarala takva graja”.
Kaže to medo pa požuri natrag
Do brloga svoga,
Pronađe usput mahovinu svježu
I lišće što je otpalo sa grana,
“Probat ću srediti krevet svoj,
Okrenuti ga u drugi kut,
Možda mu nije odgovarala strana”.
Utrči u brlog i krene smjesta
Popravljati ležaj što mučio ga je tako,
Makne staru mahovinu s njega,
A ono ispod kamenčić stoji,
“Aha! To je žuljalo mene”,
Zaključi i mudro zbori:
“Samo sam trebao spremiti krevet,
Maknuti posteljinu staru,
A ja sam šetao, tražio novu,
baš i nisam bio u pravu.
Krevet je moj dobar
I brlog mi je  fini,
Sad ću zaklopiti oči i
Usnuti mirno jer medvjedi spavaju zimi”.
I legne na mahovinu,
Glavu stavi na jastuk od lišća meki
Pomisli, sretniji sam,
Puno sretniji,
Nego što su drugi neki.
Poni mora stajati  i tako sniti,
Koka se na jajima žuljati, a
Ja ću u carstvu snova
Sve do proljeća biti.
I na krevetu mekom
Što ga tek zalutali kamenčić
Napravio lošim,
Zaspi medo dubokim snom,
Sretan jer ima svoj udobni dom.

Ja sam svom sinu napisala kratki tekst o ljuljanju.. jos je mali, ima 14 mjeseci, ali svaku vecer prije spavanja mu ga recitiram tihim glasom, naravno, dok ga uz to - ljuljam.jedino tako uspije zaspati bez cike :)
pa evo i tekstića:
Sičušnom se ručicom čvrsto pridržavaš uz moju majicu. Najmodriji pogled sanjivo promatra svijet.
Naprijed. Nazad. Naprijed. Nazad.
Ljuljamo se. Ti i ja. Skupa.
Sve to u ritmu najdjetinjije ljubavi svijeta.
Čvrsto privijen uza me, očaran i spokojan, uživaš u vjetru koji se igra tvojom zlaćanom kosicom, mekom poput paperja.
Tvoj smješak otapa moje srce bistrom lakoćom, baš kao što sunce otapa sladoled od jagode za onih najtoplijih ljetnih dana.
Tako naslonjen na moje grudi daješ mi dio svoje iskrenosti, iskrenosti kakvu u svom srcu imaju još samo mala dječica poput tebe.
O, kako se samo voliš ljuljati!
A i ja se volim ljuljati s tobom.
Pomno osluškujemo pjev ptica koje sada, dok smo mi zarobljeni u trenutku naprijed pa trenutku nazad, komponiraju jednu potpuno novu skladbu. I to samo za nas! Za tebe i mene. I našu ljuljačku.
Zavidnom mirnoćom prepuštaš se toku. A ja se prepuštam tebi.
I ljuljat ću se s tobom i još ćemo mnogo puta ići naprijed pa nazad. Ljuljat ću se s tobom i nikada te neću odbiti jer se bojim da ćeš u momentu narasti. Tada ne bismo više stali na ljuljačku.
A narast ćeš. Itekako! I bit ćeš velik, poput onih suncokreta kraj kojih smo šetali na koncu onog ljeta dok još nisam ni znala da se već ljuljuškaš unutar mene. A onda se više nikada nećemo ljuljati.
Samo ću ja u svojim mislima tiho i nježno ljuljuškati uspomene na našu ljuljačku kao valovi ribarsku brodicu pred zoru i uvijek ću ti reći – o kako si se samo volio ljuljati!

Tonka18 
Haha super taktika :D

Moja petogodišnja djevojčica Nina i ja imamo jednu priču koja se zove Zlatni Zmaj. Ta priča nije proizašla od nekog svjetskog pera nego iz moje i njezine mašte. Simpatičan Zlatni zmaj nosi ružičaste naočale, i ima važan zadatak da pomaže djeci  koja  se nađu u nevolji. Svaka priča donosi njegove nove zgode i pustolovine. Nikada ne znam kojim tokom će priča teći jer to uvelike ovisi o mojoj maloj pričalici. Nina se toliko uživila u priču o zlatnom zmaju da o njemu znaju i njezine prijateljice iz vrtića sa kojima se rado igra i prerušava u male zmajeve.

Ja svojim dječacima svaku noć prije spavanja OBAVEZNO pročitam koju priču! Već smo sve priče koje imamo, pročitali pa imam osjećaj da ih više ne zanimaju toliko, kada ih konstantno slušaju. Počela sam unazad par tjedana izmišljati neke svoje priče, priče od kojih je ljepše i mirnije može zaspati.. Kada im počnem pričati, onda mi riječi i cijela priča sama dođe od sebe. Podižem glas, stišam glas, sve kako bi oni više doživljali moju priču i bili više zainteresirani. Uvijek pričam o svojoj djeci. Znači priče uvijek idu nešto ovako sličnim:

Bila su dva brata.. Luka i Sven! Bili su krasni, pristojni, odlični dječaci…. Svi su ih voljeli. Svi su se htjeli s njima igrati zato jer su bili dobri u društvu. Mama i tata su najveseliji roditelji na svijetu jer su imali Luku i Svena….. itd. :)

Nisu baš neke priče, ali na ovakav način pohvalim djecu svoju na kraju dana, kako su bili jako dobri i mislim da djeca to jako vole čuti. :)

Voljela bi osvojiti Knjigu s pričama za laku noć, jer mislim da je vrijeme za nove priče da im ne dosade moje izmišljene :)

Stigla je noć. Mjesec se sramežljivo smješka zvijezdama.Sve je tiho i mirno,i svi se spremaju za krevet. I mama,i tata, i susjedi,i životinjice u šumi..Mame ptice pjevaju svojim ptićima uspavanku,mame mace predu nad svojim mačićima,mame patke okupljau svoju pačiće pod krila..I cvijeće se sprema za spavanje,zatvara svoje latice,sve do prvih Sunčevih zraka,kada će ih opet sneno raširiti.I zato vi djeco,morate obući svoje tople i udobne piđame,uskočiti u svoje krevete gdje vas već čekaju vaši plišani prijatelji,i utonuti u snove.Sanjajte najljepši san,jer već sutra je novi dan.Tko zna šta će nam svega novoga donijeti,čemu ćemo se sutra veseliti? Laku noć pilići moji,volim vas do svemira i nazad <3
Naša,kratka,ali učinkovita priča:) Nakon što izađem iz njihove sobe,čuju se samo tiha,duboka disanja:)