Izgubila sam bebu u siječnju o.g. 13.1. nema srčane reakcije, 16. 1. hitna kiretaža NA ŽIVO (nemojte prihvaćati blok…nikad nećete zaboraviti sliku kante, struganje špatule i ona silna bol koja ostaje u kostima, zubima i žilama). BETE sam se riješila u SVIBNJU…teške komplikacije, sve veća briga oko cijelog svemira. 30. 4. završila na PSIHIJATRIJI. 22.8. TP, ….sve veće oscilacije u raspoloženju…hoću li ikada zaboraviti da nisam iznijela trudnoću do kraja? Hoću li si ikad oprostiti i priklonit se onom da je to bilo samo malo zrno riže? Hoću li prestati biti histerična kvočka? Hoće li se moje 5-godišnje dijete prestati bojati da će mama izgubiti bebu i biti OPET u bolnici? Guši me sve više….suze postaju sve tiše…
Draga GSky, suosjecam. Spontani sam imala prije 2 mjeseca u 7.tjednu. Lila sam suze u potocima. Sva sreca brzo sam se primirila i prihvatila takav tijek dogadaja. Sve je zapisano “tamo gore” i mi tu ne mozemo nista promijeniti.
Sto si to trebas oprostiti? Nesto na sto nisi mogla utjecati? Nisi ti kriva kao niti jedna od nas na tisuce koje smo to dozivjele i prezivjele.
I one rijeci “tako je valjda moralo biti” na kraju objasnjavaju sve jer niti jednoga drugoga objasnjenja nema…
Nakon svake kise dolazi sunce, nakon svake crne rupe u kojoj se nalazimo u tom trenutku sudbina nam sprema nesto spektakularno.
U svemu crnom ima barem jedna majusna svijetla tocka samo ju treba pronaci i ici ka njoj.
Imas dijete kojemu si sve na svijetu i koje je tebi cijeli svijet. Nemoj se fokusirati na proslost, na nesto sto je bilo, zivot se dogada sada. Pogledaj samo koliko si mozda lijepoga propustila unazad pola godine cega mozda nisi niti svjesna, kada si bila zavijena tugom.
Svatko treba odtugovat bilo kakav gubitak i dati sebi vremena, ali isto tako se probudit iz te nocne more i jos jaci gaziti prema naprijed. Veseli se buducnosti, napuni se optimizmom i hrabro koracaj u nove pobjede.
Izgubila sam svoju curicu u 22. Tjednu trudnoce zbog otjecanja plodne vode. Taj me je događaj promjenio zauvijek! Uvijek ce biti u mojem srcu! ❤️
I meni se isto tako desilo 22 tjedan uopste nije bilo plodove vode - mi smo se borile do kraja moja Kristina i ja , djete se rodilo vidjela sam je prelijepa djevojcica. Taj tuzni dogadjaj nikada necu zaboraviti, on me ojacao i slomio u isto vrijeme! Moje djete necu nikada zaboraviti, svi mogu da je zaborave neki i da je ne pomenu vise ja znam da necu nikada !❣️
Jučer u 11tj saznala sam da su oba moja srćeka prestala kucati sa 9+5tj. Bila je to moja prva i jedina ostvarena trudnoća. I to putem umjetne oplodnje. Bilo je to čudo, čudo koje me napustilo. Moja dva zrna grožđa su otišla 😢💔. Svi ginekolozi (išla sam čak po tri mišljenja odmah isti dan) su u šoku jer posteljica, plodna voda, sve u maternici pa čak i bebe izgledaju kao da je sve u najboljem redu osim što se srćeka više ne čuju. A čula su se, taj prekrasan zvuk od moja dva anđela, nikad, dok sam živa neću zaboravit. Ja nisam imala nikakvo krvarenje, mučnine su bile prisutne, sve je bilo kako treba biti u trudnoći. Svima je šok što su obje bebe otišle isti dan. Kažu da obično ode jedna, a druga ostane. Nitko mi nikad prije nije spominjao trombofiliju niti me uz sve pretrage koje sam radila poslao i na tu pretragu koja se sad smatra glavnim sumnjivcem i mogućim krivcem.
Iskreno ne znam koliko će vremena trebati proći da to sažvaćem. Srce mi je puklo.
Jedino što znam jest da neću odustati, pokušat ću ponovo.
Samo se stalno pitam, ako na kraju stvarno ispadne da je krivac ta trombofilija i ako već ginekolozi znaju da je ona uzrok mnogih pobačaja danas, zašto je nikad nitko ne spomene na vrijeme nego tek onda kad je već kasno!?! 💔💔
Sortiraj odgovore
Najstariji