Poriv da udare dijete osjećaju samo oni ljudi koji su i sami bili fizički kažnjavani, što ne znači da svi popuštaju tome porivu. Fizičko kažnjavanje ipak se često javlja kao reakcija na plakanje djeteta, neposlušnost, prkosno ponašanje i druge situacije u kojima se roditelj osjeti isfrustrirano i bespomoćno, piše psiholog Mihael Kozina
Danas je opći dojam kako roditelji, ali i djeca sve manje izvještavaju o primjeni fizičkog kažnjavanja. U jednom trenutku sam pomislio kako su sve aktivnosti i navedene zakonske mjere posvećene promicanju prava djece u velikoj mjeri urodile plodom. No, kroz razgovor s djecom i mladima otkrivam da je fizičko kažnjavanje i dalje prisutno u našim obiteljima. Danas se o tome vrlo teško govori. Dijete ili mlada osoba mora steći povjerenje u neku odraslu osobu kako bi se povjerilo da je fizički kažnjavano. Svijest o tome da je fizičko kažnjavanje loše i da je zabranjeno postoji, ali to ne znači da se fizičko kažnjavanje u potpunosti prestalo primjenjivati.
Problem je u tome što je tema fizičkog kažnjavanja postala svojevrstan tabu. Stoga smatram da je potrebno ne stavljati navedeni problem 'pod tepih“' nego što više o tome govoriti i samim time dati priliku roditeljima da i oni govore i traže pomoć kada im je potrebna.
Vrijedno istraživanje koje govori o prisutnosti fizičkog kažnjavanja u Hrvatskoj 'Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi u Hrvatskoj' proveo je Unicef Hrvatska 2013. godine. Rezultati pokazuju da je fizičko kažnjavanje još uvijek prisutno kao odgojna metoda među roditeljima u Hrvatskoj. Unatoč zakonskoj zabrani, više od trećine trogodišnjaka i petina šestogodišnjaka od svojih roditelja doživljava udarce na tjednoj osnovi. Udaranje jednogodišnjaka češće je prisutno kod roditelja sa završenom osnovnom nego kod roditelja sa završnom srednjom ili višom školom te kod roditelja koji imaju više od jednog djeteta. Dok u učestalosti nasilnih postupaka roditelja prema trogodišnjacima nisu pronađene sociodemografske razlike, udaranje šestogodišnjaka češće je u obiteljima koje žive u ruralnim sredinama u odnosu na one u gradovima.
Manje obrazovani roditelji češće udaraju djecu po guzi
U Republici Hrvatskoj zakonski je zabranjeno tjelesno kažnjavanje djece. Zabrana fizičkog kažnjavanja regulirana je kroz više zakona i pravilnika. Ustavom je određeno da 'nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja…', a ustavno pravo na život bez nasilja razrađeno je posebnim propisima. Odredbom Obiteljskog zakona koja je u primjeni od 1999. godine propisuje se: 'Roditelji i ostali članovi obitelji ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima, duševnom ni tjelesnom nasilju, odnosno zlostavljanju'. Zabrana tjelesnog kažnjavanja djece u obitelji određena je i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji.
Ovim Zakonom određuje se pojam nasilja u obitelji kao prekršaj, a nasilje u obitelji definira se kao: svaka primjena fizičke sile i psihičke prisile na integritet osobe; svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol; prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva; fizički napad bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili ne, verbalni napadi, vrijeđanja, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja, spolno uznemiravanje; uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja; protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama; oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.
'Svako treće dijete u Hrvatskoj je psihofizički zlostavljano'
Posljedice fizičkog kažnjavanja djece
Fizičko kažnjavanje je najviše istraživano od svih načina zlostavljanja djece. Često se javlja kao reakcija na neke svakodnevne događaje (plakanje djeteta, neposlušnost, prkosno ponašanje) u kojima se roditelj osjeti isfrustrirano i bespomoćno. Neki roditelji primjenjuju fizičko kažnjavanje u svrhu discipliniranja djeteta. Ponašanja koja vode fizičkom kažnjavanju mogu početi s guranjem, udarcem po guzi, šamarom i mogu eskalirati do ponašanja koja mogu rezultirati teškom ozljedama čak i smrću. U nekim slučajevima ozljeđivanje je počinjeno namjerno, no mnogo češće je nenamjerno.
Ozljede kod djece nisu samo fizičke, nego ponašajne i emocionalne. Fizički zlostavljanja djeca imaju mnogo posljedica zbog toga. Najčešće se posljedice manifestiraju kroz razvoj depresije, anksioznosti, agresivno ponašanje (prema sebi i drugima), emocionalne deficite (smanjeno samopouzdanje), razvijenu nesigurnu privrženost, težu kontrolu ponašanja i slabiji školski uspjeh. Fizičko kažnjavanje direktno ruši djetetov integritet.
5 stvari koje trebamo znati kada pričamo o udaranju po guzi
Poznati obiteljski terapeut Jesper Juul navodi kako svako nasilje nad djecom ima iste posljedice: kratkoročno stvara tjeskobu, nepovjerenje i osjećaj krivnje, a dugoročno nisku samosvijest, bijes i novo nasilje. Psihoterapeutkinja i autorica Alice Miller veliki dio svoga života posvetila je istraživanju i osvještavanju činjenice kako nasilje nad djecom rezultira novim nasiljem koje se nužno reflektira na društvo. Djeca koja su fizički kažnjavana kratkoročno gledano su poslušna, a dugoročno su agresivnija i s više uništavajuće snage. Ljudi se uglavnom ne sjećaju jesu li bili fizički kažnjavani u djetinjstvu, no poriv da tuku drugog u sebi osjećaju samo oni ljudi koji su i sami bili fizički kažnjavani (što ne znači da svi popuštaju tome porivu).
Djeca su istraživači, a ne provokatori
Smatram da je važno što više govoriti o tome koliko je zahtjevna roditeljska uloga, a kako smo malo za nju pripremljeni. Često nam je jedina roditeljska 'škola' ona koju smo naučili promatrajući vlastite roditelje. Dobro je imati na umu da roditelji rade najbolje što znaju i mogu, što ne znači da su strategije odgoja koje primjenjuju dobre za razvoj njihove djece. Stoga je važno u društvu njegovati atmosferu gdje roditelji mogu griješiti i tražiti pomoć kada im je to potrebno bez osude okoline.
10 stvari koje možete napraviti kada želite kazniti dijete
Dijete se ne rađa s potpuno razvijenim mozgom. Prva iskustava djeteta (prve tri su najvažnije!) značajno utječu na razvoj mozga. Ako se dijete fizički kažnjava i zanemaruje, to će trajno utjecati na mozak, a samim time na ponašanje i doživljavanje te djece – kasnije odraslih ljudi. Bitno je da se roditelji što više informiraju i uče o razvoju djece. Važno je znati da su djeca kao mali istraživači, a ne provokatori. Mala beba kada stavlja prste u utičnicu ne radi to da bi razljutila roditelja, već je to nešto novo za nju, a dobiva neku reakciju od okoline. U navedenoj situaciji važno je dijete fizički odmaknuti iz opasne situacije nikako ga 'pucnuti' po prstima ili guzi. Kako je već navedeno, fizička kazna je efikasnija, ali gledajući na posljedice koje dugoročno ostavlja važno je naći vrijeme i uložiti ga u izgradnju povjerljivog odnosa s djetetom.
Uvjeren sam da većina roditelja želi najbolje svojoj djeci. Kada razmišljamo o dugoročnim ciljevima odgoja, mnogi roditelji bi se složili da žele da im djeca postanu samostalna, uspješna i sretna. Dodao bih da je važno da djeca odrastu u ljude koji žive ispunjen život. Kako bi djeca odrasla u ljude koji žive ispunjen život, preduvjet je da steknu povjerenje u svoju okolinu. Povjerenje u svijet u kojem se nalaze djeca mogu izgraditi samo ako ih vidimo kako potpune osobe i odnosimo se prema njima s uvažavanjem. Tako i oni uče kako se odnositi prema drugim ljudima. Alice Miller navodi kako ljudi, čiji integritet nije narušen u djetinjstvu, koja su bila zaštićena, poštovana i prema kojima su se roditelji odnosili s poštovanjem odrastaju u odgovorne, inteligentne, empatične osobe. Takve osobe znaju uživati u životu i neće osjećati potrebu biti grubi prema drugima i ozljeđivati druge ili sebe. Imat će nagnuće da štite i poštuju slabije od sebe, uključujući vlastitu djecu, zbog toga što su to naučili iz vlastitoga iskustva odrastanja.
5 načina emocionalnog zlostavljanja djeteta o kojima se rijetko govori
