Važno je uočiti kako dijete komunicira s roditeljima i drugom djecom, pokazuje li interes za ljude, prati li i imitira ono što drugi rade, koliko razumije jezik, može li surađivati u jednostavnim igrama i čime se i kako samostalno igra, kaže psihologinja Sanja Šimleša iz Kabineta za ranu komunikaciju, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta
„Želimo da se djeca koja pokazuju obilježja poremećaja iz autističnog spektra otkrivaju što ranije, kako bi se njima i njihovim obiteljima omogućila rana podrška i kako ne bi lutali i obilazili različite stručnjake (psihologe, defektologe, logopede, pedijatre, psihijatre...) tražeći odgovor na pitanje 'Što je s mojim djetetom i kako da mu pomognem'?“, kaže dr.sc. Sanja Šimleša, psiholog s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu te objašnjava da u Hrvatskoj postoji nekoliko problema vezanih uz rano prepoznavanje djece s poremećajima iz autističnog spektra.
„Kao prvo, ne postoji sustav ranog probira djece na razvojne poremećaje. A kad se utvrdi sumnja na postojanje razvojnog odstupanja, ne postoji jasna ideja kamo se djeca upućuju, koje postupke procjene treba napraviti i tko ih provodi“, objašnjava i dodaje da se roditelji često susreću sa situacijom da im različiti stručnjaci daju proturječne informacije i obasipaju različitim dijagnozama, temeljenim na različitim subjektivnim kriterijima. Također, jedan od velikih problema su velike liste čekanja za razvojnu procjenu u većini institucija te roditelji ponekad čekaju i godinu dana od trenutka kada uoče problem kod djeteta do trenutka prve procjene.
Dr. sc. Sanja Šimleša provodi razvojne procjene djece predškolske dobi u Kabinetu za ranu komunikaciju koji se nalazi u Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u sklopu Znanstveno-učilišnog kampusa u Zagrebu.
„Često se susrećemo s djecom koja su gotovo na tjednoj bazi izvrgnuta procjenama od različitih stručnjaka te stoga postaju i pretjerano osjetljiva na situacije ispitivanja, a roditelji sa sobom nose pune fascikle prijašnjih nalaza“, kaže i dodaje da bi se upravo to trebalo promijeniti.
Psihologinja kaže da je u svijetu prihvaćen "zlatni standard" da se dijagnoza poremećaja iz autističnog spektra postavlja razvojnom procjenom djeteta (utvrđivanje kognitivnog, jezičnog, komunikacijskog profila, interesa djeteta, vještina svakodnevnog života) i primjenom dvaju mjernih instrumenata - ADOS (Autism Diagnostic Observation Schedule) koji primjenjuje stručnjak u interakciji s djetetom te ADI-R (Autism Diagnostic Interview-Revised) koji se temelji se na razgovoru stručnjaka s roditeljem ili skrbnikom.
Roditelji najčešće dovode dijete ako ne govori
„Prepoznavanje poremećaja iz autističnog spektra u ranoj dobi nije lako, jer valja pažljivo sagledati sve aspekte djetetovog razvoja i stvoriti jedinstvenu sliku funkcioniranja djeteta. Ono što roditelji najčešće uočavaju je da dijete ne govori“, objašnjava psihologinja, ali naglašava da činjenica da dijete ne govori gotovo da nije važna za dijagnostiku poremećaja iz autističnog spektra, budući da je to jedan vrlo nespecifičan simptom.
Premda kašnjenje u pojavi prvih riječi može biti jedan od znakova poremećaja iz autističnog spektra, ono se može javiti i u djece urednog razvoja, djece s jezičnim teškoćama, djece s motoričkim teškoćama, djece s intelektualnim teškoćama i slično.
„Sama činjenica da dijete ne govori ne kazuje nam mnogo o prirodi njegovih teškoća, ako ih ono uopće ima. Puno je važnije uočiti kako dijete uči, u kojim domenama uči sporije, a u kojim brže, kako komunicira s roditeljima i drugom djecom, pokazuje li interes za ljude, prati li i imitira ono što drugi ljudi i djeca rade, koliko razumije jezik, u kojoj mjeri može surađivati u jednostavnim igrama i čime se i kako se samostalno igra“, kaže psihologinja.
Rani znakovi autizma
Dr. sc. Sanja Šimleša objašnjava da se u vrlo ranoj dobi kod djece s autizmom često javlja kašnjenje u uporabi geste pokazivanja (pokazivanje ispruženim kažiprstom) koja se kod većine djece urednog razvoja javlja oko prvog rođendana.
"Takva djeca komuniciraju pretežno kad nešto trebaju, a rjeđe da bi usmjerila pažnju roditelja na nešto što im je zanimljivo odnosno rjeđe da podijele neko socijalno iskustvo, smanjeno razumiju što im se govori, mogu imati oskudniji kontakt očima te ga ne upotrebljavaju u komunikacijske svrhe, igra im je često stereotipna, otežano surađuju, ponekad sve rade sama i u manjoj mjeri uključuju druge osobe u svoje aktivnosti. Nešto kasnije, kad počnu govoriti, može biti upadno to da govore bez jasne funkcije, često izgovarajući napamet upamćene fraze ili čak i cijele dijaloge (primjerice, ulomke iz crtića ili reklama). Neki od njih (djeca s Aspergerovim sindromom/visokofunkionirajućim autizmom) imaju specifične, jake interese, neki od njih su kao male enciklopedije, znaju napamet sve glavne gradove, sve vrste ptica, sve nazive instrumenata", objašnjava neke od znakova.
„Kada se roditelji suoče sa sumnjom da njihovo dijete ima poremećaj iz autističnog spektra prolaze kroz dugi put prihvaćanja. Roditelji su suočeni s činjenicom da je njihovo dijete drugačije od većine svojih vršnjaka i da će uvijek biti nešto drugačije. Važno je da se roditelj ne usmjeri samo na dijagnozu djeteta, na čitanje internetskih stranica o mogućim ishodima, već da se pokuša usmjeriti na ono što njegovo dijete sada treba, a to je opušten roditelj i veseli zajednički trenuci“, zaključuje dr.sc. Sanja Šimleša.
Terapije bi trebale biti funkcionalne i svrhovite
Što se tiče terapijskih postupaka za malu djecu s poremećajima iz autističnog spektra, Sanja Šimleša kaže da je u Hrvatskoj količina i vrsta terapijskih postupaka još uvijek dosta ograničena, iako su posljednjih godina učinjeni pomaci.
„Poznato je da djeca u ranoj dobi najviše uče i napreduju u svojoj prirodnoj okolini i mi potičemo one oblike podrške koje dijete doživljava dijelom svakodnevnih aktivnosti, u kojima rado sudjeluje i u kojima vidi svrhu", kaže i dodaje da bi terapije trebale biti svrhovite i funkcionalne, odnosno koristiti djetetu u životu.
„Djetetu s autizmom treba u svakodnevnim situacijama pomoći da nauči prenijeti poruku o tome što želi ili kako se osjeća, treba mu okolinu učiniti što predvidljivijom, tumačiti mu socijalne situacije koje su mu teške i kaotične, intervenirati pri pojavi nepoželjnih ponašanja te naprosto prihvatiti autizam kao obilježje djeteta i ne pokušavati promijeniti dijete nego raditi na tom da ga okolina što bolje prihvati i razumije“, naglašava psihologinja.
Također, roditelj mora imati povratnu informaciju o tome što se događa na terapiji (nekad sjedi unutra, a nekad ne), a terapiju treba ciljano i pravilno odabrati.
Terapijski postupci koji se najčešće primjenjuju u radu s djecom s autizmom su komunikacija putem slika (PECS), primijenjena bihevioralna analiza (ABA terapija, za koju je u Hrvatskoj tek nedavno izašla prva generacija takvih terapeuta), Floor Time terapija, podučavanje socijalnih vještina putem socijalnih priča i slično. Za sve navedene terapijske postupke potrebna je dodatna edukacija stručnjaka.
