Ove majke su uz svu svoju bol imale snage jedna drugoj biti potpora, nasmijati se, otići popiti kavu, dati savjet meni "neiskusnoj", zajedno plakati... Svaki izdojeni milimetar mlijeka i svaki dobiveni gram naših beba - nama je bila nova pobjeda!
Očito je ipak proradila i moja intuicija. Čekala sam 35 tjedana na taj trenutak! Naime, u nedjelju 14.8., sam se probudila i odmah ujutro, još u pidžami, počela sam spremati torbu za rodilište. Muž je komentirao - pa imaš još mjesec dana, ali kao da sam znala da je MORAM spremiti...
Moja torba za rodilište i stvari bez kojih nisam mogla
I onda je došao ponedjeljak, blagdan Velike Gospe. Ručali smo janjetinu i u jednom trenutku moja cura je izvela takav show u trbuhu, kao nikada do tada, da sam jedva pojela ručak do kraja. Odmah sm se zezali da je to zbog ličkih korijena i da se protiv njih ne može.
Kako prepoznati opasnost prijevremenog poroda?
Navečer smo išli van s prijateljima, sve je bilo super, cura me tu i tamo opalila po rebrima, cijelo druženje je bilo veselo, tako da me trbuh bolio, ali prepisala sam to smijehu i položaju malene.
U jednom trenutku sam nešto osjetila i kako taj „čudan osjećaj“ nije prestajao, krenula sam na wc i vidjela sukrvicu... Nisam paničarila, zaključila sam da je to sluzni čep, ali znala sam da on može curiti danima, čak i tjednima prije poroda, tako da sam se vratila društvu.
Kako prepoznati trudove i početak poroda?
Nema trudova, ali puknuo vodenjak
Nakon što smo došli doma primijetila sam da „to“ cupkanje ne prestaje i rekla mužu, koji je prokomentirao: "Pa strpi se, imaš pregled u petak!" Istuširala sam se, upalila TV, legla u dnevnu i odlučila pratiti situaciju. Oko 4 ujutro sam shvatila da nema trudova (niti lažnih niti pravih), pa sam otišla leći u krevet i spavala sam sve dok muž nije krenuo na posao. Dignula sam se kako bih ga pozdravila i u tom trenutku - pukao mi je vodenjak!
Opet brzinsko tuširanje, spremanje i pravac rodilište! Nisam niti u jednom trenutku osjećala strah, no neprestano sam se molila da sve bude u redu, jer sam znala da je možda cura ipak mrvu uranila.
Nakon što sam došla u Petrovu, javili smo se na hitnu i u manje od 10 minuta već sam bila smještena u predrađaonu. Odmah su mi rekli da neće zaustavljati porod, pa je uslijedio pregled, CTG i onda je doktorica napravila ultrazvuk kako bi se procijenila veličina bebice.
U nagradnom natječaju portala Klokanica i Poliklinike GinOps Maja je osvojila najbolji tretman za sebe i svoje nerođeno dijete: vođenje trudnoće u Poliklinici GinOps pod stručnim vodstvom prof.dr.sc. Škrablin.
Maja je vodila dnevnik kroz cijelu trudnoću, a uz njene kolumne, dr. Škrablin donosi stručni osvrt:
Najljepši zvuk - plač moje bebe!
Utvrdili su da ima oko 2.400 kg i da je vrijeme da porod krene. Nakon klistira (koji nije tako strašan!), dobila sam injekciju za bebina pluća i ubrzo nakon toga su krenuli trudovi. U rađaonu sam ušla u 10:20, dobila sam gel i nije preostalo ništa drugo nego čekati, obzirom da se još nisam otvarala... I onda je krenulo - brzo, najbrže, nisam niti epiduralnu uspjela dobiti, sve se činilo kao jedan veeeliki trud, pustili su i muža unutra i u 12:10 sam čula najljepši zvuk ikada - plač svoje bebe!
Moram priznati da se cijelog poroda sjećam nekako u magli, većinu vremena sam i žmirila, probala sam se koncentrirati samo na disanje i jedino znam da mi je bilo vruće i da sam htjela da mi netko skine čarape (ostale su mi na nogama), a nisam imala snage to izgovoriti. Cura je zaradila ocjenu 10/10, punih 45 cm i 2.450 kg. Stavili su mi je na prsa, malo smo se pogledale i proučile, a onda su je odnijeli na promatranje.
Nakon smještanja u sobu, unatoč umoru, od uzbuđenja nisam mogla spavati, pa su uslijedili pozivi, poruke i očekivanje informacija o bebici. Saznala sam da će ostati još neko vrijeme na promatranju kako bi je pratili i prvi dan je nisam uspjela vidjeti.
Molila sam da ojača i da mi brzo dođe
Došao je i dan 2. kada sam puna nade očekivala vizitu i svoju bebicu... No, nažalost, odlučeno je da cura ostaje do daljnjeg na post intenzivnoj... I krenuli su sati i dani, dugi kao godine, kada sam živjela za dopuštenih pola sata sa svojom curom. No, nisam je smjela još nositi, samo sam je promatrala u krevetiću i molila se da ojača i da mi brzo dođe...
Dirljivo: Mama grli svoju prerano rođenu bebu
Treći dan sam otpuštena iz bolnice, obzirom da sam se super oporavila. Jedini problem je bio da cura nije dovoljno ojačala i morala je ostati na post intenzivnoj... do daljeg...
Prebacili su me na drugi odjel i ostala sam u rodilištu kao mama pratilja djetetu, odnosno kao mama-dojilja. I tek tu kreće avantura! Trebalo je naučiti izdajati se, pa nakon toga nositi svaka tri sata mlijeko za bebicu, pa nakon toga sam počela sa izdajanjem na pumpicu i onda sam prebačena u sobu sa ostalim majkama Palčića...
Svaki mililitar mlijeka i dobiveni gram - nova pobjeda
I od onda - moj život se promijenio... Iznenadila me i šokirala snaga tih majki, koje imaju bebe od 650 g, pa do kile.. Koja je to borba i koja je to vjera i nada.. Uz njih i njihove priče sam se osjetila zahvalno što je moja cura još „samo“ trebala ojačati, što je inače zdrava i što je počela napredovati...
'Moja curica, rođena sa samo 480 grama, izborila se za život'
Ove majke su uz svu svoju bol imale snage jedna drugoj biti potpora, nasmijati se (oko 23 sata nas je najčešće primila histerija, vjerojatno već od umora, ali dešavalo se da se nismo mogle prestati smijati), otići popiti kavu, dati savjet meni „neiskusnoj“, zajedno plakati... Svaki izdojeni mililitar mlijeka i svaki dobiveni gram naših beba - nama je bila nova pobjeda!
U tih par dana sa njima prošla sam pravi vrtlog emocija, ponekad sam se osjećala kao u lunaparku - gore, dolje, gore, dolje... Ali, svako jutro sam našla snage za podignuti se i biti jaka za moju Mrvicu.
Brinula sam hoće li me prepoznati
I onda je došao dan (6. dan u bolnici), kada su mi rekli da ću dobiti curu da je dojim. Cijelu noć nisam spavala od uzbuđenja... Samo sam se bojala i brinula hoće li me prepoznati? Hoće li nakon tolike odvojenosti znati da sam joj ja mama... Hoće li me prihvatiti ili odbiti? Hoću li je znati i uspjeti nahraniti i smiriti? I u pol 9 ujutro - stigla je, manja nego sam je zamišljala... i tako savršena i tako moja...
Dali su mi je i čim je počela dojiti - znala sam da zna da je sad na sigurnom i kad sam joj počela tepati kao što sam to činila u trbuhu - otvorila je oči i stavila malenu rukicu na mene.. i znala sam - to je to. Kupila me za cijeli život i sve ostalo se činilo nevažnim, tako malim i prolaznim. Postajale smo samo ona i ja...
Dirljiv trenutak prvog dojenja bebe rođene u 28. tjednu
I dok ovo pišem - moja Mrvica mirno spava u svom kinderbetu. Deseti dan smo puštene iz rodilišta i konačno smo došle tati... I još uvijek se divim kako je savršena i kako je borbena... I pamtim trenutak kad sam je uspjela primiriti samo pričajući joj... Pjevajući joj pjesmu koju sam joj pjevala dok je još bila u trbuhu i koju je prepoznala... Nas troje se učimo polako jedni na druge, imamo svoj ritam i dalje postoje usponi i padovi.. i bit će ih... Ali konačno smo obitelj i konačno smo doma.
Kako se pripremiti za dolazak nedonoščeta kući?
Ovim putem zahvaljujem svim sestrama i doktorima u Petrovoj, a posebna zahvala ide doktorici Škrablin koja me je hrabrila na porodu, olakšala mi ga, smirivala me i uvjerila me da ja to mogu! Do kraja života ću to pamtiti!
Također, posebne pozdrave i puse šaljem svim majkama Palčića, one su majke Hrabrost, nemam drugih riječi za opisati ih! Cure drage, držite se, čuvajte i nadam se da ćete i vi, sve do jedne, biti brzo doma sa svojim malim herojima.
Tko bi rekao da će mi dvije kile čiste ljubavi promijeniti život... Do sljedećeg javljanja i novih avantura pozdravljaju vas Maja & Lorena!
