Otac se postaje za pet minuta, oplođivanjem majčine jajne stanice, i certificira se devet mjeseci kasnije rodnim listom i pečatom nadležnog matičnog ureda. Tata se postaje desetljećima. Bez certifikata, bez pečata
"Sretan Dan očeva!", stajalo je prošlog tjedna na oglasnoj ploči Markovog vrtića uz poziv djeci i tatama na zajedničko druženje i igre. Ispalo da u nas ove godine pratnje za taj događaj nije bilo "ni pod sviću". Njegov roditelj na poslovnom putu, očuh na brodu, ujko u Zagrebu, djedovi nisu na raspolaganju za skakutanje po vrtićkom igralištu (najblaže rečeno), kum s upalom pluća... A Marku baš nekako bilo napeto otić. I ja ko ja, sjela na mobitel i navalila na rođake, prijatelje, muževe od prijateljica. Prijatelj Dado spasio stvar. Ne samo da se pojavio, nego je njihova momčad pobijedila, a svi smo se dobro nasmijali. Posebno kad je došla na red utrka u štiklama za tate, jednog zamjenskog tatu i jednog djeda. Šteta za one koji nisu bili. Neki vjerojatno zauzeti poslom ili drugim opravdanim razlogom. Ali iz prve ruke znam da ima i onih koji su na proslavu zaboravili, pravili se da su zaboravili, imali drugi prioritet u istom terminu ili jednostavno izrazili na drugi način da ih nije briga. Baš u tome je razlika između Tate i Oca.
Iako bi se na prvi pogled reklo da se radi o istoj stvari, postoji naime fundamentalna razlika između nečijeg imena upisanog u djetetovom rodnom listu u rubrici Otac – biološki roditelj i (bar bi po zakonu trebao biti) redovni uzdržavatelj, i one osobe koja se za svoje dijete brine u svakom pogledu, njegove/njene potrebe stavlja u sam vrh svojih prioriteta i podrazumijeva da će na dan vrtićke proslave Dana očeva osloboditi sat vremena u svom rasporedu, na poslu zamijeniti smjenu, pa ako treba i uzeti bolovanje. E, to se zove Tata.
Čini mi se da u našoj patrijarhalnoj Dalmaciji ima više Očeva nego Tata, što objašnjava činjenicu da je na proslavi od 50-tak pozvanih bilo oko 15 tata (ili zamjena), a kako se inače susrećem s različitim obiteljskim situacijama, što privatno što poslovno, taj podatak temeljim i na određenim neposrednim saznanjima. Osim navedene razlike, mogu navesti još neke viđene kod rodbine, prijatelja, klijenata i vlastite obitelji. Možda će se neke stvari onima iz urbanih sredina činiti kao naučna fantastika ili sprd, ali vjerujte mi na časnu riječ, većinu ovih stvari sam čula iz prve, a neke i iz druge ruke, i to u 21. stoljeću. Pa krenimo redom kroz početne faze:
Trudnoća i porod
Tata: Ide na (skoro) svaki ultrazvuk i u nabavku namirnica, ponekad pomaže kod fizički zahtjevnijih kućanskih poslova, oni napredniji i hrabriji nazoče porodu.
Otac: Kad se spomene pregled: "A, to je bilo danas?! I šta je reka, jel mali ili mala?“. Ako mu se prigovori u smislu tražene pomoći: "Pa to ti je drugo stanje, nije bolest, moja baba ih je devet rodila i ostala živa."
U vrijeme poroda on ima važnijih poslova – naliti glavu, ispeć janje, ispratit s ekipom sve konobare u gradu do kraja smjene. Ako Hajduk taj dan ne igra kakvo polufinale, možda dođe po mamu i bebu u rodilište.
Rano djetinjstvo
Tata: Ravnopravno s mamom mijenja pelene, kupa bebu, uspavljuje je i to posebno u prvim tjednima dok mama ne dođe k sebi. Ako je u mogućnosti, uzima tjedan dana slobodno s posla (na koje zakonski ima pravo!) i zaista ih provede sasvim na raspolaganju mami i bebi.
Otac: Njemu se to "gadi“, na pune pelene mu se povraća i on to jednostavno ne može, kako ne razumijete! Nije da on ne bi, nego mama to jednostavno radi bolje. Daj dite materi i to prve tri godine, jer te prve tri jesu najvažnije, reklo je tako i na reklami. Ako se kojim slučajem pelena napuni kad je on s djetetom nasamo (iako ova vrsta uglavnom ne ostaje s djetetom nasamo do školske dobi), njegova mama - baka koja je donekle i pridonijela opstanku i evoluciji ove vrste, skače upomoć i rješava se smrdljivog tereta, po mogućnosti da mama za to ne sazna. Ne može uzeti tjedan slobodno s posla, svi će reć da je papučar i da uzima porodiljni. Kupanje djeteta - ako imate sreće i upornosti, možda se tu uspije nešto dogovorit. Al nemojte ga izdat rođacima i ekipi u kafiću.
Vrtićka dob
Tata: Sudjeluje u vrtićkim maškarama i uređenju vrtićkog okoliša, glumi Djeda Mraza, poznaje odgajateljice i zna usred noći imena djetetovih najboljih prijatelja. Bez problema ostaje sam s djetetom kad je to potrebno (bez bake!) dan ili noć, poznaje njegove potrebe i ima ograničenje buljenja u bilo koju vrstu ekrana na točno određen broj minuta dnevno jer zna da djeca oponašaju ono što vide. Uči dijete voziti bicikl i plivati, baš on ga je prvi put odveo na utakmicu, ribolov ili bilo koji događaj koji ih oboje zanima. Kad priča o svom djetetu, spominje ga imenom.
Otac: Nije siguran jel vrtić Vrapčić ili Maslačak, jel teta Nina ili Ana, "ma ona plava, kovrčave kose, e baš ta!". Ni teta nije sigurna prvih mjeseci tko je taj kad se jednom mjesečno pojavi na vratima. Vrtićki roditeljski sastanak je zanimljiv kao četvrt-finale lokalnog natjecanja u šahu, pa na isti i ne ide. Ako uzme dijete subotom ujutro dok mama nabavlja namirnice, kuha ručak i sprema kuću, on pije kavu, čita Slobodnu, ispunjava listić od kladionice, prepričava s ekipom onaj zadnji gol, dok dijete hipnotizirano "bleji" u smartphone i puca u imaginarne neprijatelje (sin) ili gleda Rozgine i Severinine spotove na YouTube-u (kći). Kad priča o svom djetetu, spominje ga kao "moj mali" ili "mala".
Tata se postaje desetljećima
Ima tu toga još, mogla bi se knjiga napisati, ali mislim da razumijete šta hoću reć'. Bar oni koji su sebe ili svog partnera prepoznali, nadam se, u prvoj skupini, a onog susjeda iz prizemlja ili nekoga iz vaše (naravno) šire obitelji, u onoj drugoj. Kao što svi sa završenom osnovnom školom znamo, Otac se postaje za pet minuta, oplođivanjem majčine jajne stanice - vjerojatno najugodniji dio postupka, i certificira se devet mjeseci kasnije rodnim listom i pečatom nadležnog matičnog ureda. Tata se postaje desetljećima. Bez certifikata, bez pečata.
Ipak, svaki Tata koji ovo čita će se složiti da je vrijedno svakog noćnog ustajanja, svake smrdljive pelene, svakog sudjelovanja na kaotičnim dječjim rođendanima i na vrtićkim proslavama Dana tata, pa sve i da za pobjedu svog tima pred 50 ljudi morate trčati u premalenim štiklama s jednog kraja igrališta na drugi noseći u rukama košaricu s jajima. Rekao je Aki Rahimovski kad je na pozornici Kristalne dvorane primao 4. Porina, mora da je bilo jako davno, kad sam još pratila prijenose dodjele: "Lako je biti visok, nije lako biti velik", a ja zaključujem s: "Lako je biti Otac, nije lako biti Tata". Ali je vrijedno.
