Želim joj biti najbolja mama, a nekad se bojim da nemam snage i da posustajem. Da joj ne dajem dovoljno. Ali onda me pogleda, onda se nasmije, onda me zagrli, onda prespava noć, onda surađuje i najbolja je... i u tom trenutku umor nestaje
Nadam se da nije sramotno priznati da se moja djevojčica pokazala jačom od mene! Vjerojatno nije, jer sam u ovim kolumnama već toliko puta ogolila dušu, da mi je to postalo normalno.
14.9. svanuo je tako važan dan za nas! Moj Zeko kreće u jaslice! Isti dan mi je neizbježni Facebook izbacio uspomenu od prošle godine, gdje je držim u naručju a ona je onda bila moje Pile od 3 kile. Prošle godine?! Ili je to bilo jučer?? Pa gdje jure ti dani...
Toliko uzbuđenja je bilo tih par dana prije jaslica, a javno priznajem da noć prije nisam oka sklopila. Tata je uzeo dan godišnjeg, Lori smo lijepo obukli i počešljali, te ukrotili koliko smo mogli njen nestašni čuperak i hrabro se uputili u mjesto koje će ubrzo postati njen drugi dom.
I koliko god se pripremali - ništa nas nije moglo pripremiti na TO! Hrpa beba koje plaču, jecaju, vrište, traže utjehu... I naša divna Teta među njima! Čvrsta kao stup, s osmijehom i utjehom u očima koja nam je zaista bila potrebna. Lori i nije previše doživljavala to plakanje, zaokupirala se igračkama i promatrala djecu. Dok smo se muž i ja gledali preko krajeva sobe s dozom straha i nevjerice...
Šok - moj povratak na posao
I već drugi dan ostavljam svoju djevojčicu samu. Na 15-ak minuta, ali čine se kao vječnost... I tako minuta po minuta, dan po dan i stiglo je vrijeme da Lori prespava u vrtiću. Lori i spavanje? (Samo pogledaj prošle kolumne 😂)! Dogovorila sam se s tetom da dođem oko 13 h po nju.
Za svaki slučaj - došla sam ja i prije 12, uvjerena da neće zaspati te da će me zvati da je ne mogu umiriti i uspavati. Pa da sam u blizini, za svaki slučaj. Čak nisam ni na kavu otišla, nego sam čekala u predvorju vrtića, skupa s još par ustrašenih i napetih mama... Ali poziva nema! Oko 13 h krećem prema njenoj grupi i Teta mi maše da Lori spava. I zaspala je sama bez problema! Prvi put u životu! I tako sam poslana na kavu, a moja djevojčica je odradila prvi cijeli dan sama.
Iz dana u dan - bilo je sve manje suza u grupi. Kad sam dolazila po njih - djeca su se sve više igrala i moglo se primijetiti da su se opustili i počeli uživati. Pa tako i moja Lori... Ali onda - i jednoj i drugoj nam je bio šok moj povratak na posao i manje “našeg” vremena...
Preko dana i u jaslicama je bila za poželjeti. Ali zato - kao da je nadoknađivala izgubljeni dan sa mnom kroz noć. Pa je krenula faza “zombiranja”. Zaspala bi umorna oko 22 h, no oko 2 se budila u neutješnom plaču. I onda se do 5, pola 6 nije skidala s mene... A u 6 imamo buđenje za posao i vrtić. Hvala ekipi na poslu što su imali toliko razumijevanja za mene u tim trenucima! U jednom trenutku me ulovio očaj, imala sam osjećaj da to nikada neće proći i nisam znala kako i koliko ću još moći izdržati.
Nevjerojatan je njen napredak u tako kratko vrijeme
I onda, jedne noći, Lori je zaspala standardno u 22. I u 6 sam je morala buditi! Jedna takva noć, pa druga.. I Lori je počela spavati! U jaslicama uživa, ujutro mi maše pa-pa i rastajemo se bez suza. I svako jutro je sa ponosom gledam kako odlazi i ne mogu vjerovati da je to ono Pile od 3 kile ! A podneva su prekrasna i samo naša. U vikendima sada posebno uživamo. I da, naporno je i teško...
Želim joj biti najbolja mama, a nekad se bojim da nemam snage i da posustajem. Da joj ne dajem dovoljno. Ali onda me pogleda, onda se nasmije, onda me zagrli, onda prespava noć, onda surađuje i najbolja je... i u tom trenutku umor nestaje. I opet je svijet samo naš. I sad smo već ženske za stažom i imamo svoj ustaljeni ritam.
Ne žalim ni trenutka na odluci da ide u jaslice... Nevjerojatan je njen napredak u tako kratko vrijeme. Sve razumije, sluša, priča i objašnjava gestama. Pjeva i pleše. Samostalno jede i bolje spava! Jednostavno je “odrasla”! I desilo se obrnuto od čega sam strahovala i sada je postala još privrženija meni! I zaista sam ponosna na nju i nas. Odradili smo sve bez puštene suze. Možda sa samo malo stegnutim srcima u nekim jutrima kad sam se morala odvojiti od nje. Ali nekada najmanji zaista imaju najviše snage i hrabrosti! I sve što čine - čine tako lako! I opet je gledam i opet ja učim od nje.
I posebno hvala našim Tetama, Višnji i Dušanki ❤ kao i svim Odgajateljicama koje toliko truda, energije, ljubavi, strpljenja, hrabrosti i utjehe donose u ovim danima adaptacije i upravo zbog njih ostavljam svoje najvrjednije i puna povjerenja, bez imalo straha i sumnje se mogu posvetiti poslu. Hvala, hvala i bezbroj puta hvala što ste mojem blagu i mama i tata i Teta i utjeha i radost i Dom!
