JA sam ta koja živi s tjelesnim nedostatkom i moram mu se prilagoditi i s njim se snalaziti. I valjda JA znam svoje mogućnosti i granice
Kad ti je nešto "prvi put", svi vole pokazati da su pametniji i da znaju bolje od tebe. A tebi se na njihovo "Znaš, nije ti to pametno, ja bih to ovako..." diže kosa na glavi. I ne razumiju da nisu tvoj jedini izvor informacija, da danas postoji Internet, da ima tvojih vršnjakinja koje su već prošle isto iskustvo, ili da to što savjetuju jednostavno ne bi funkcioniralo... Ne. Oni su ti jedina adresa za "pametno" proživljavanje nečeg "prvog". Tako je meni bilo.
Ako sam već pitala za savjet, OK, ali ako vam govorim o SVOM proživljavanju nečega, nemojte mi, molim vas, govoriti je li to ispravno ili nije. Nemojte mi govoriti što je lakše. Jer ono što je vama lakše, meni je možda (ili možda čak sigurno) teže. Ne dijelite mi savjete sa stajališta tjelesno zdrave osobe, jer masa tih stvari koje bi mi po vašoj teoriji trebale olakšati meni su neizvedive. Ili teže izvedive nego ono što i kako ja radim. Ja se snalazim. JA razmišljam o onome što bi mi bilo lakše jer... JA sam ta koja živi s tjelesnim nedostatkom i moram mu se prilagoditi i s njim se snalaziti. I valjda JA znam svoje mogućnosti i granice.
Svi su bili zadivljeni što se pored svoje dijagnoze trudim oko dojenja
Teško je to ljudima osvijestiti. Pogotovo ako vam je nešto "prvo". Evo, na primjer, kad sam s dijagnozom hemipareze rodila prvo dijete, vladala je panika. Po nekima nisam se trebala usuditi ni do WC-a. Bar ne bez njihovog blagoslova ili pomoći. I bila sam luda što si idem oprati kosu jer mi usred ljeta na plus 40 smrdi znojem i koječime drugim jer mi nije prošlo 40 dana. A većinu dana sam ležala da bih podojila dijete jer mi ju je bilo strah uzeti onako malu i krhku u naručje i držati na svojoj bolesnoj ruci. To nitko nije vidio. Jedini komentar koji su imali bio je pohvala što se pored svoje dijagnoze i mastitisa toliko trudim oko dojenja. A mogla sam, kao i ostale, napraviti bočicu i olakšati sebi. Po njima sam to trebala i napraviti. Ne, hvala.
Kad sam u lipnju ove godine prirodnim putem rodila drugu curicu unatoč dijagnozi i narušenom zdravlju, svi su bili zadivljeni. Taj WOW-efekt se širio poput požara među ljudima iz moje sredine. Nikom nije bilo jasno da sam se u već spomenutoj situaciji odlučila za drugo dijete. A jesam. S veseljem.
Vjerojatno me sad žale jer se borimo s remenčićima
Moja druga curica, s kojom sam prenijela termin, bila je teška 3880 g pri porodu. PRIRODNOM porodu. Bila je teža nego moja prva kći, ali je porod, po mom mišljenju, prošao s manje problema. Nisam se bacala u zrak pokušavajući je istisnuti iz sebe. Čak mi ni babica nije bila od velike pomoći. Osim što je prihvatila dijete kad je rođeno i rekla mi da sam stvorena za rađanje. Recite to mojoj maternici koja je otišla u neku stvar jer je beba bila velika. Ili mom porođajnom kanalu za koji mi se činilo kao da su ga zvijeri rastrgale. Ili mome mozgu, koji ne zna bih li se trebala nasmijati ili rasplakati.
A moja okolina? Odjednom su svi mili i dragi, čovjek bi ih na ranu stavio... I nema više "trebaš ovako, radi onako"... Samo me pitaju hoću li sa drugim djetetom raditi kao s prvim, i klimaju glavom u znak odobravanja na moj potvrdni odgovor.
Ovog je mjeseca moja starija napunila tri godine, a mlađa ima skoro tri mjeseca. I znate što? Radim sve jednako. I baš nam dobro ide. Mi mali dojimo, mlijeka imamo na pretek. A mi veliki se igramo i volimo svoje mlađe. Dijelimo si pusice i zagrljaje kad god možemo. I baš nam je lijepo. A zli jezici neka vrebaju. To im je posao.
Vjerojatno me sada žale jer se, eto, moram "boriti" s remenčićima koje moja kći mora nositi. Kao da ih čujem: "Jadna ona... A kako će ona sada s tim onakva..." Ma ne. Neću se zamarati njima. Lijepo nam je i uživamo. Malo muke s remenčićima neće to poremetiti. Ma ništa neće.
