Kako se postaviti? Kako pristupiti tom osjetljivom biću, a ne povrijediti ga? Kako reagirati na njegove česte napadaje bijesa i promjene raspoloženja? Pitanja su koja si roditelji djece u pubertetu svakodnevno postavljaju
Nekad je to bio razigrani, dragi dječarac koji je svima mamio osmijeh na lice. Nekada smo mnogo vremena provodili s njim i išao je svuda je s nama. Danas je to razdražljivo stvorenje kojemu sve ide na živce. Ustane mrgodan i često se zatvara u svoju sobu. Dane provodi s vršnjacima iz ulice, a dolazi kući tek na ručak i večeru. Obaveze nevoljko prihvaća, a kontriranje nama postalo je svakodnevna pojava.
Nije li to poznat scenarij kroz koji prolazi svaki roditelj u razdoblju kad dijete odrasta u osobu s vlastitim mišljenjem i stavovima? Kako se postaviti? Kako pristupiti tom osjetljivom biću, a ne povrijediti ga? Kako reagirati na njegove česte napadaje bijesa i promjene raspoloženja? Pitanja su koja si roditelji svakodnevno postavljaju.
Da bi to razdoblje što bezbolnije prošlo i za roditelje i za djecu vjerojatno ćemo biti primorani zažmiriti na mnogo toga. Ne možemo očekivati da će naše dijete pošto je napunilo određene godine odjednom postati odgovorno. To je ipak dugotrajniji proces.
Izbacuje me iz takta što se ponaša kao derište
Često mi izleti rečenica: "Daj se saberi, ti si sad velik!" Naravno da me izbacuje iz takta što se ponekad ponaša kao derište, a to mu ne priliči. Kao da očekujem da će odjednom sva ona djetinjarija iz njega samo iščeznuti. Kao da zaboravljam da je on tek zakoračio u taj svijet i da mu je još uvijek dopušteno biti dijete. A to znači da će ponekad odluke donositi hirovito, da neće promišljati prije djelovanja.
Pročitala sam dovoljno literature o tom razdoblju da mogu zaključiti kako sam mnogo toga radila pogrešno. No, vrlo dobro sam upamtila jednu rečenicu: "Roditelj postaneš kad ti se rodi dijete,a to znači da ćete zajedno odrastati."
Dakle, mi to gradivo tek trebamo usvojiti i normalno je da ćemo mnogo puta i griješiti. U knjigama pišu savjeti koji bi mogli pomoći roditeljima da shvate određeno ponašanje djeteta i za svako ponašanje postoji objašnjenje. Međutim, svako dijete je individua za sebe i mi ga kao roditelji najbolje poznajemo, pa ćemo na temelju toga i djelovati. Ono što je za sve roditelje najveći izazov upravo jest reagirati smireno i staloženo i pokušati riješiti probleme s najboljim mogućim ishodom za nas i našeg tinejđera.
Dolaskom puberteta izazov roditeljstva postane još teži
Njihove su reakcije burne. Bilo da se radi o nečemu što mi smatramo da je sitnica, a njima to nipošto nije tako, bilo da je riječ o nečem većem i zahtjevnijem. Sjetimo se samo svojih reakcija u trudnoći ili u pms-u. Za te su reakcije zaslužni hormoni. I koliko god bilo iritantno slušati njihove česte ispade (udaranje vratima, "bezrazložni" plač, ljutnja, bijes, očajavanje, dramatiziranje), trebamo znati da je to samo jedan period koji je prolazan. Iako bismo ga najradije preskočili, morat ćemo se hrabro suočiti s njime i pomoći djetetu da ga prebrodi što bezbolnije. Roditeljstvo je izazov. Dolaskom puberteta taj izazov postane vrlo težak.
Neki dan sam sinu priopćila nešto zbog čega se naljutio. Prošao je pokraj mene kao tornado i gromoglasno zalupio vratima svoje sobe. Moja prva reakcija na taj bezobrazluk bila je da mu okrenem šijom. Kako može on, šmrkavac uništavati ono što smo ja i suprug gradili? Tko mu daje to pravo?
Kako se postaviti?
Imaš dva izbora kad te zadesi nešto slično; možeš ići linijom manjeg otpora i reagirati u tom prvom momentu, povrijediti dijete, verbalno ga obezvrijediti i odrediti mu kaznu isti tren i možeš udahnuti tri, četiri puta, dopustiti razumu da izađe na površinu i ne dopustiti da te izbaci iz takta. S prvim izborom pomogla bih si na način da se ispušem od negativne energije, ali bih povrijedila dijete.
"Budalo, nezahvalno derište, zar se tako ponaša?!" Drugi izbor je bolja varijanta, jer ne djelujemo odmah po događaju, već dopuštamo sebi da nađemo prihvatljivije riješenje u takvoj situacji. Za očekivati je da će nas svakodnevno naši tinejđeri testirati i stavljati pred izazov. Njima je namjera da nas u tim trenucima izbezume i izbace iz takta, a upravo to im ne bi trebali dopustiti.
Sjećam se jednog nemilog događaja kada sam bila razočarana sinovim ružnim ponašanjem prema njegovoj sestri. Pošto sam toga dana bila izuzetno iscrpljena što zbog pms-a što zbog poslova koji su se redali jedan za drugim, jedino što sam osjećala da trebam učiniti jest urlati, kazniti i sankcionirati.
Gubitak kontrole nad sobom
Kesila sam zube u svojoj nadmoći, prijetila, rigala vatru i gubila kontrolu nad sobom nazivajući dijete raznim imenima, ne razmišljajući pritome uopće o značenju tih riječi. Ono što sam osjećala moralo je izaći iz mene da bih se oslobodila negativnih emocija koje su navirale van kao bujica, kao ustajala lava iz nekog vulkana.
Mlađa djeca su me gledala sa strahopoštovanjem,a najstariji, inicijator tog događaja još mi je bezobrazno kontrirao. U tom mi je trenutku pred očima titrala slika mog sina kako leti preko kućnog praga udaren nogom u stražnjicu. Osjećala sam se nemoćno i vrlo loše. Izgubila sam kontrolu nad sobom.
Ukoliko djelujemo vođeni prvotnim emocijama, a te su bijes i želja da kažnjavamo vrlo je izvjesno da ćemo kasnije, kad se situacija smiri, osjećati krivicu i žaljenje. Zato bi bilo dobro da si damo vremena, da ne skačemo pred rudo i to je jedan od većih izazova sa kojim bi se trebali pozabaviti.
Moje malo dijete ulazi u svijet velikih
Čeka me još mnogo konfliktnih situacija u kojima će moje strpljenje biti stavljeno na kušnju. Koliko god se pripremala na to znam da neću svaki puta moći prisebno reagirati. Moje malo dijete ulazi u svijet velikih i mnogo će se puta na tom putovanju poskliznuti. Ono što ne smije izostati je naša roditeljska podrška posebno u najtežim trenucima tog putovanja.
Dijete se sada razvija u osobu s vlastitim stavovima i oblikuje se u osobu koja će uskoro postati, a mi smo tu da mu osvijetlimo stazu, da ga usmjerimo i pomognemo mu. Iako nas neće uvijek oduševljavati njihove odluke, ne trebamo ih previše kritizirati nego je naš zadatak da ih savjetujemo i da ponudimo svoja pleća. Da znaju da smo tu za njih, da mogu računati na nas čak i kad nas razočaraju i učine nešto što smatramo lošim. Pogotovo tada naša potpora ne smije izostati. Rastimo zajedno, učimo zajedno.
