Zašto je važno ponekad poludjeti na dijete?

Svakako bih lagala kad bih rekla da svoje dijete u svemu, ali baš u svemu razumijem. Ne razumijem. Ni blizu. Dio stvari, koje su i meni bliske, su mi skroz super. No onaj drugi dio - ne kužim. No opet, to ne znači da ju ne podržavam. Zapravo, rekla bih da ju poštujem. Pa samim time, jer mi je do nje stalo najviše na svijetu, pitam, ispitujem, dosađujem, informiram se. Pokušavam razumjeti.

Ponekad mi to uopće ne uspije. I onda se svađamo. Plačemo. Ljutimo. Durimo. Odnosno ja se ljutim. Ona se duri. I neće pokazati ljutnju, jer valjda misli da to nije društveno prihvatljivo. 

Zašto glumim savršenu mamu?

Zašto sputavamo djecu u pokazivanju tako važne emocije? Zašto glumim savršenu mamu i s blagošću i osmijehom objašnjavam da nije u redu što pažnju traži tako da toliko hrane natrpa u usta da joj se digne želudac i ide povratiti?

Zar ne bi bilo ispravnije (čudno mi je da uopće postoji komparacija te riječi – ako je ispravno, ispravno je; može li biti ispravnije od ispravnog?) pokazati ljutnju, postaviti granicu? Na primjer reći "Ok, povraćaj, ali sama ćeš to čistiti"? Jesam li tad užasna mama koja ne voli svoje dijete? U nečijim tuđim očima vjerojatno jesam. Bilo mi je mutno i u mojima, moram priznati… No, postavila sam jasnu granicu. Nisam glumila. 

Ako ja glumim uvijek blagu, divnu i nježnu mamu koja će sa smiješkom odraditi i zagrljaj i temper tantrum i dječji protest, imam li pravo od svoje kćeri tražiti da se nauči zauzimati za sebe? Da podigne glas kad je potrebno? Da bude iskrena? Da sluša svoje srce? Da ne laže? Da poštuje roditelje, starije? Nemam, naravno da nemam.

Pa čemu se onda praviti da je razumijem u zadnju decimalu? Ne razumijem sve. Ali poštujem. Ono što ne razumijem, pitam. Istražujem. Razgovaram.

Čini li me to idealnom majkom? Ni blizu. Svaki puta kada imamo 'teške faze' razmišljam o tome gdje griješim. Ne kćer. Ne nas dvije. Ja.

'Nepogrešivi' roditelji

Jer, mi mame smo baze. I kćerima i sinovima. Oni su naša zrcala. Što dajemo, to nam zrcale.

Teško je to čuti. I još si priznati. A zapravo, negdje u nama znamo da nitko nije savršen. Ponajmanje mi sami. Naravno, svi želimo najbolje za svoju djecu, ali na tom najbolje putu često griješimo. Što, zapravo, i nije strašno ako grešku priznamo i sebi i onome koga smo s njom povrijedili. Idemo dalje. Pametniji za jedno iskustvo. Ali priznajte grešku, u-vi-jek.

Ako se pravimo savršeni, ako se pravimo nepogrešivi, ako nije u redu plakati i ljutiti se, ako nije pristojno reći 'ne', kako ćemo upravo u vrijednostima suprotnima svemu nabrojanom odgojiti svoju djecu? Zbunjujemo ih dvostrukim porukama. A sve zato da, zapravo, zaštitimo sebe.

Zašto sam šutjela o seksualnom zlostavljanju?

Ako se i ne slažete s ovim što pišem, ne morate, no objasnit ću vam na vlastitom primjeru. U ranoj tinejdžerskoj dobi, s 13 godina, doživjela sam seksualno zlostavljanje. Trinaest narednih godina, dakle do svoje 26. godine ja o tome nisam progovorila. Jer nije bilo pristojno. Nije bilo društveno prihvatljivo. Nije bilo u skladu s maminim očekivanjima. Jer sam ja bila sramota. Bla, bla, bla… Sve su to bila moja uvjerenja tada.

Ma, nisam se znala zauzeti za sebe!! Bojala sam se biti autentična. Dići glas. Pokazati ranjivost. I to je jedina istina zašto sam toliki užasan teret nosila u sebi tolike godine. Naravno, takve traume nas oblikuju, na njih se samo nadovezuju neka nova, opet negativna iskustva. Jer se bojimo sebe. Mogla bih roman na ovu temu napisati, no mislim da nema potrebe. 

Želim vam samo reći, molim vas ne ograničavajte svoju djecu zbog idealizirane slike vas samih. Ako ih uistinu volite, a volite ih, dajte im autentičnost u osjećajima, dajte im dozvolu da pokažu skrivene dijelove sebe. Ne manipulirajte njima pa neće ni oni s vama. 

Naravno, ne događa se sve to preko noći, ali mali koraci, male stvari čine razliku.

I volite ih onako kako oni vole vas – bezuvjetno i u svim izdanjima. Ne samo riječima nego svakim danom, djelima.