Žene su ženama najgori neprijatelji

Nedavno sam, na mjestu gdje se slavi tolerancija, doživjela netoleranciju u svom najboljem obliku. Ispravak, nisam je doživjela tamo, nego nakon samog susreta. Na događanje sam bila pozvana i došla sam s djetetom što je zasmetalo jednoj gospođi u publici, koja je svoje negodovanje naglas i izrazila. Mediji su stvar prenijeli kao da se dogodilo ne znam što, prenapuhali i stvorili vijest gdje je nema. Fenomen koji je uslijedio kasnije govori puno o tome koliko smo miljama daleko od razumijevanja tolerancije, mi kao društvo.

Riječ tolerancija potječe iz latinskog jezika od imenice tolerantia, koja izvorno znači popustljivost, trpeljivost i glagola tolerare,sa značenjem podnositi, snositi, trpjeti, dopuštati. Vjerujem da se najviše radi o tome da je latinski zaboravljeni, mrtvi jezik i da zato ne razumijemo bit.

Pa eto, ne trpimo majku s djetetom na javnom događanju (ma koliko glumili), ne trpimo homoseksualce jer smo odlučili da nisu normalni što se vole, ne trpimo Srbe jer smo zaključili da su svi isti agresori, ne trpimo crnce jer su crni (?!?), NE TRPIMO, NE TRPIMO, NE TRPIMO (mogla bih nabrajati satima) - NIŠTA ŠTO JE IMALO DRUGAČIJE OD NAS SAMIH! Čak i kad se prodajemo kao tolerantni, zapravo to nismo.

Muškarce ne smeta što sam "napravila"

Predsjednica posljednjih dana na sva zvona priča o tome kako nam je demografska slika sramotna i kako polako, ali sigurno, izumiremo kao narod. Treba potaknuti rađanje malih Hrvata. Na svakom koraku se majkama olakšava, pomaže i potiče pa čudi zašto nismo bar dva puta godišnje trudne (čast iznimkama i respect do neba svima koje jesu, to su heroine ovog društva i vremena).

Da, povela sam svoje dijete sa sobom na nešto što bi se moglo smatrati mojim poslom iz više razloga: i do sada smo išli zajedno na razna događanja i nismo imali problema. Nije ga imao tko čuvati (vjerovali ili ne, javne osobe u Hrvatskoj ne žive život pun dadilja, kuhara i ostale vojske pomoćnika) i na kraju krajeva volim da je uz mene, najljepše mi je tako. Naravno da sam dobila stotine poruka i pozdrava od onih koji razumiju (nekolicina) do onih kojima nije jasno jesam li glupa, nesposobna, prikupljam li pažnju na sebe preko svog djeteta (ti su mi najdraži), do onih koji mi savjetuju da iskreno porazmislim o svom ponašanju. I ponovno, što je najtužnije u cijeloj priči, najviše "pozdrava" od žena. Vrlo malo muškaraca je zapravo zasmetalo to što sam "napravila". Ponovno rešetanje, svaka ima svoju neku mudrost, svaka je savršena mama i zna kako bih se trebala ponašati.

Podijelite uputstvo da i ja budem savršena majka

Prije svega, ispričavam se što ponekad pogriješim ili napravim nešto što se sviđa samo meni i mom djetetu, valjda je meni promaknulo pa u bolnici nisam dobila uputstvo za roditeljstvo u kojem točno piše kad, što i gdje. Svi vi koji očito imate isto uputstvo dajte podijelite ga, pa da i ja budem savršen roditelj kao vi! Da, ja sam javna osoba koju legitimno imate pravo voljeti, ne voljeti, pljucati, raditi što god želite (što ćete zasigurno i nakon ovog članka), ali govorimo li o toleranciji, pokušajte zamisliti da je svaki vaš korak pod povećalom. Sjećate se kad vam je dijete plakalo nasred trgovačkog centra jer je htjelo igračku koju mu niste mogli/htjeli kupiti pa su vas ljudi čudno gledali, a vi ste se osjećali neugodno? 

Sad pomnožite taj osjećaj s tisuću, pomnožite ga sa time da će svi ti ljudi okolo prepričavati svoj doživljaj viđenog na ovaj ili onaj način, pomnožite ga s time da je svaki vaš korak promatran. Ako jeste, sad se možda možemo razumjeti. Da, ja sam svjesno pristala biti javna osoba, a vi ne, reći ćete. I tu rasprava staje, s moje strane. Nastavite pljucati, raditi što god želite, samo sam pokušala ukazati na to da i oni koje ne toleriramo osjećaju stvari. 

Umjesto da se podržavamo, mi krivimo jedna drugu

Mi žene smo jedne drugoj daleko najveće neprijateljice, zato moj šef dobije živčani slom kad ne dođem na posao jer mi je dijete jako bolesno. Kad sam ja bolesna, mogu raditi, nije problem, ali kad je on - teško. Nije šef  kriv što ne razumije. Nije kriv ni moj frend koji naglas kaže da nikad ne bi zaposlio majku dvoje djece: "Pa ta bi stalno bila na bolovanju". Nije kriv ni onaj što je poznanici pri zapošljavanju rekao da, ako u sljedećih pet godina ostane trudna, dobiva otkaz momentalno. Nisu oni krivi, mi smo same sebi krive za sve to. Jer ne razumijemo i ne podržavamo jedna drugu u društvu koje je još uvijek podređeno muškarcima (brojke idu u prilog tome da imaju veće plaće, bolje pozicije, uglavnom, ne generalno). Jer krivimo jedna drugu ako smo samo doma s djecom, jer krivimo jedna drugu ako idemo raditi, jer krivimo jedna drugu ako dugo dojimo, jer krivimo jedna drugu ako ne dojimo... Prestanimo.

Svaka majka je najbolja brava za ključ svog djeteta kakvo god da je. I ako vam se doji. dojite na cesti do pet godina starosti vašeg djeteta, a ako vam se daje formula dajte mu je/joj na bocu odmah u bolnici. I vjerujte sebi jer mi žene smo snažnije nego priznajemo. Mi možemo donijeti život na svijet. Ima li išta čudesnije od toga? A pritom možemo i okrenuti svijet u drugom svijetu. Samo uz malo šarma i ženske intuicije koju nam je priroda dala da je slobodno koristimo i činimo svijet boljim na taj način. Molim vas, volite žene oko sebe, s manama i vrlinama. Toliko od mene o toleranciji. 

A sad na komentiranje!