Roditelji Sretna mama 7928 prikaza 13. siječnja 2015.

10 stvari koje morate znati da ne postanete toksični roditelji

tuga
Thinkstock

Ni jedan roditelj nije savršen. Svi smo mi ljudi i griješimo, no postoji razlika između pogrešaka koje roditelji rade dok se na zdrav način brinu o svojoj djeci i onih kojima možemo dijete oštetiti za cijeli život. Otkrivamo 10 stvari koje bi trebali znati svi koji ne žele biti toksični roditelji

"Ne želim te više u svom u životu. Toksičan si." Ovo je vjerojatno najgore što roditelj može čuti od svog odraslog djeteta.Iako prekid odnosa s majkom ili ocem zaista može biti najzdravija odluka za to dijete, ona sasvim sigurno ostavlja duboku ranu u psihi i jednog i drugog, a put pomirenja nakon toga može biti težak i dug, piše Thomas G. Fiffer, izvršni urednik portala The Good Men Project s diplomom iz kreativnog pisanja sa Sveučilišta Yale, koji radi i kao savjetnik za osobni i poslovni razvoj. U cijelosti vam prenosimo njegov članak s 10 stvari koje bi trebali znati svi koji ne žele biti toksični roditelji.

Ni jedan roditelj nije savršen. Svi smo mi ljudi i griješimo, ponekad stvarno jako. No postoji razlika između pogrešaka koje roditelji rade dok se na zdrav način brinu o svojoj djeci i odrastanja u uvjetima koji mogu dijete oštetiti za cijeli život. Koraci koji slijede namijenjeni su brižnim roditeljima koji žele stvari napraviti na ispravan način i spremni su se kritički preispitati. Za to je potreban određeni stupanj samosvijesti i spremnost na pozitivne promjene. Ovdje se ne bavimo ponašanjima povezanima s ovisnostima niti ozbiljnim duševnim bolestima, ističe Thomas G. Fiffer u uvodu svog članka objavljenog na portalu The Good Men Project.

1. Budite velik čovjek

Vi niste samo fizički veći od svog djeteta, vi ste odrasla osoba. Tako se i ponašajte. Nakon svađe, vi budite onaj koji će prekinuti šutnju, pružiti maslinovu grančicu i potruditi se oko ponovnog uspostavljanja normalne komunikacije. Možda ste i bili u pravu, no ako se vaš odgoj temelji na tome da ste vi uvijek u pravu, udaljit ćete svoje dijete od sebe. Iskoristite prednosti činjenice da ste odrasli. Zaustavite se i razmislite. I krenite odlučni, ne u tome da budete u pravu, nego da vaš odnos bude 'pravi', da stvari između vas budu dobre. Djeca se vjerojatno neće ni sjećati tko je pobijedio u pojedinoj svađi ili prepirci, ali će zapamtiti kako su se zbog vašeg pristupa osjećali.

2. Ne proglašavajte svoje dijete bolesnim

Korištenjem, ili još gore, traženjem dijagnoze poput ADHD-a ili poremećaja osobnosti, da biste objasnili ili opravdali ponašanje svog djeteta kojim biste se trebali pozabaviti, ili koje je odraz vašeg nezdravog modela, stavlja težak teret na leđa vašeg djeteta, kojeg će se ono sigurno htjeti riješiti čim dovoljno poraste. Slično djeluje i okrivaljavanje loših gena (partnerovih, naravno) za nepoželjno ponašanje. Trebali bismo ostati realni i pokušati popraviti trenutno stanje. Našto sasvim drugo je osuditi dijete na ograničen, nesretan život zbog njegovih nepopravljivih nedostataka, jer se mi ne želimo pozabaviti vlastitim nedostacima.  

3. Neka njihova drama ne bude vaša drama

Vaše dijete dobilo je glavnu ulogu u predstavi, pobijedilo u utrci, ili dalo pobjednički gol na utakmici, ili se s druge strane, bori s depresijom, ili prolazi kroz težak prekid. Tko slavi ili tuguje? Kome treba priznanje ili utjeha? Neka fokus bude tamo gdje mu je mjesto - na vašem djetetu. Naravno, i vi imate osjećaje. I vi se radujete zbog uspjeha svog djeteta i patite zbog njegovih nevolja. No nemojte dopustiti da vaše emocionalno stanje ovisi o emocionalnom stanju vašeg djeteta i nemojte okupirati njihove osjećaje i iskustva skrećući svu pozornost na sebe

4. Naučite razliku između kritiziranja i ispravljanja

Djeca trebaju vodstvo da bi ostala na pravom putu. Za mnoge od njih, disciplina, samokontrola i zdrave navike ne dolaze same od sebe, već ih tome trebamo podučiti. Budite vodič, a ne kritičar. Ne nazivajte svoje dijete lijenim ili glupim. Podučite ga radnoj etici i pomognite mu da razvije akademske vještine. Izazovi i ciljevi motiviraju ljude i potiču ih da se više trude. Osobne uvrede lome duh i potiču želju za odustajanjem. Kritiziranje slabi, dok ispravljanje jača i otvara vrata za pozitivnu promjenu.  

5. Naučite se kontrolirati

Svi se mi ponekad uzrujamo. Svi vičemo. I ponekad, svi poludimo kad nam djeca pritisnu određeni gumbić ili naprave nešto nevjerojatno iritantno ili neprihvatljivo. Kada se to dogodi, osjećamo se povrijeđenima, kao da nas nitko ne čuje niti ne poštuje, i u iskušenju smo uzvratiti grubim riječima, teškim kaznama ili udarcima. Ako naučite zadržati prvu, naglu reakciju i pronaći neku prikladniju, svom ćete djetetu biti primjer uravnotežene osobe, a uz to sami nećete reći ili napraviti nešto što biste poslije požalili. 

6. Ne zaboravite da su djeca ranjiva

Često ovo zaboravimo, jer su djeca tako emocionalno elastična. Plaču, a onda prestanu plakati. Već za nekoliko minuta, ili sati, njihovo se raspoloženje promijeni, i sve se vrati u normalu, barem na površini. Ali ako ne integriraju neko bolno iskustvo, to ih iznutra mijenja. Ako nešto izbjegavaju jer im je previše bolno pozabaviti se time, u budućnosti ih čekaju krize, a onda možda i godine terapije. Djeca vam najvjerojatnije neće reći kad su se njihovi osjećaji prema vama promijenili, kada su vas prestali poštovati ili bezuvjetno voljeti. Moguće je da dijete ni samo neće biti svjesno tih prijelomnih točaka, ali znajte da ih ima, kao i svi mi, i budite pažljivi prema njemu da bi ostalo cjelovito. 

7. Ne namećite djetetu krivnju i sram

Krivnja i sram su malj i motorna pila u kutiji odgojnih alata - jednim ćete dijete udariti po glavi, dok ćete ga drugim duboko porezati. Nemojte kukati o svojim povrijeđenim osjećajima ako vaše dijete ne želi peći kolače ili igrati nogomet s vama. Ne pretjerujte s izjavama kako će vas osramotiti ako ne prođe biologiju ili ne uđe u sportski tim. I nemojte prijetiti užasima - poput života u siromaštvu - ako dijete ne popravi ocjene. Takvo vaše ponašanje neće biti od pomoći, a uništit će samopouzdanje vašeg djeteta i učiniti ga ovisnim o vašem i priznanju drugih ljudi. Umjesto toga, pomozite djetetu da razumije svoje izbore i stvarne posljedice svojih djela. 

8. Ne tetošite dijete, nego potičite samodostatnost

Volimo za svoju djecu raditi stvari koje će im olakšati život i pomoći im da postignu uspjeh, i naš je posao postaviti temelje dobrog života za njih. No postoji razlika između pomaganja i poticanja bespomoćnosti, između postavljanja stola i stavljanja hrane na tanjur, rezanja i stavljanja svakog zalogaja djetetu u usta. Nemojte dopustiti da vaša potreba da se osjećate potrebnima - koja vjerojatno ima korijene u vašem vlastitom djetinjstvu - stane na put razvoju samodostatnosti i neovisnosti vašeg djeteta. I ne lebdite nad njim, jer tako poručujete svom djetetu da ne može ništa učiniti bez vaše pomoći.

9. Konstruktivno rješavajte sukobe s partnerom

Toksična, disfunkcionalna dinamika među roditeljima ugrozit će sposobnost djeteta da kasnije i samo dobro funkcionira u partnerskoj vezi i potaknuti ga da što prije ode od kuće. To stvara začarani krug: dijete se odrastajući zavjetuje da neće imati odnos poput onog svojih roditelja, no nedostaju mu alati kojima bi to moglo izbjeći. Ako vam je odnos nestabilan, ili čak nasilan, potražite pomoć. To će stvoriti sigurnije okruženje za vašu djecu, a tako ćete im pokazati i koliko je važno rješavati probleme, umjesto da ih ignorirate ili gurate pod tepih.

10. Brinite se za sebe

Većina naših najgorih roditeljskih trenutaka dogodi kada smo umorni, pod stresom, bolesni, rastreseni, ili iz bilo kojeg razloga, iscrpljeni. Kvalitetna briga o sebi - zdrave prehrambene navike, redovito vježbanje, izlasci (pronađite tetu čuvalicu) i vrijeme za stvari u kojima uživate, čine vas i fizički i psihički zdravijim pa ćete imati i više energije za svoju djecu. Ako si to priuštite, nećete svojoj djeci zamjerati zbog žrtvi koje radite za njih. A to je važno jer zamjeranje često prethodi prijeziru.

Postoji puno različitih roditeljskih stilova i u nedostatku univerzalnog priručnika s uputama, svatko nalazi svoj vlastiti put. Ovim je savjetima cilj identificirati ponašanja koja imaju dobar, odnosno loš utjecaj na djecu i razvoj zdravog odnosa s njima jednom kada odrastu.

Komentari 1
Pogledaj sve komentare
  • majaMED

    Lijepo bih Vas molila pojašnjenje generalizacije da su roditelji ti koji traže dijagnozu ADHD. Pretpostavljam da poznate postupak propisan pravilnicima i zakonima kako se isti utvrđuje i što sve za sobom povlači. Druga je stvar kada roditelji te djece pod tom dijagnozom skrivaju i svoje odgojne propuste, no da bi dijete uopće dobilo tu dijagnozu potrebno je konzilijarna opservacija liječnika i profesora specijalista pod nazivom timska obrada.