Renata Kovačić ispričala nam je kako ju je šokiralo nakon što je na prvom pregledu kukova tada dvoipolmjesečne kćeri Sare saznala da ima potpuno iščašene kukove te kako je Sara nakon dugotrajnog liječenja danas zdrava i zaigrana petogodišnjakinja
"Moja curica sad ima skoro pet godina i hoda samo zbog stručnosti doktorice Gordane Miličić, specijalistice ortopedije iz Klaićeve bolnice. Da nije bilo nje i njezinog pravovremenog otkrića kod prvog ultrazvuka kukova, moje dijete danas bi bilo invalid. Zato želim mame potaknuti da što ranije odu na pregled jer samo dijagnoza u najranijoj dobi može utjecati da se bebica na vrijeme izliječi", kaže Renata Kovačić iz Šenkovca kraj Zaprešića, mama petogodišnje Sare kojoj je sa samo dva i pol mjeseca dijagnosticirano iščašenje kukova.
"Nakon naporne trudnoće i zadnjih mjesec dana provedenih u bolnici zbog povišenog krvnog tlaka i na kraju dovršetka trudnoće sekcijom sve što smo željeli jest doći kući s našom curkom kako bismo uživali i mazili se. No ti lijepi trenuci su kratko trajali. Naime, s dva i pol mjeseca uputili smo se na prvi pregled kukova u Klaićevu bolnicu. Onako čekajući u čekaonici prepunoj djece s područja cijele Hrvatske, ni u snu nisam zamišljala što me čeka iza vrata ordinacije u koju se spremam ući", ispričala je Renata kako joj je bilo kad je čekala prvi pregled kukova svoje kćeri.
Nakon što joj je liječnica rekla da pripremi bebu za ultrazvuk, Renatu je dočekao šok. "Nakon što je doktorica stavila gel, uslijedio je cijeli šok, ali šok da su mi se noge odsjekle. 'Mama, dijete vam ima potpuno iščašene kukove i treba vam hitna hospitalizacija', rekla je doktorica. Taj trenutak nisam znala ni kako se zovem, pomislila sam: kakva hospitalizacija, mi smo samo došli na pregled i idemo doma", opisuje mama kako se tada osjećala.
Dugotrajno liječenje u bolnici
Renatu i njenu bebu taj dan su ipak poslali doma jer nije bilo mjesta u bolnici, ali morale su se vratiti za dva dana. "Tu kreće naša borba, jer je doslovce borba, iz dana u dan, iz minute u minutu. Mogla sam biti s njom isključivo zato što sam dojila i zato sam i danas veliki zagovornik dojenja jer ne znam kako bih je tamo ostavila onako sićušnu i nevinu", priča i opisuje kako je izgledalo liječenje.
"Liječenje se sastoji od rastezanja mišića u nogama pogotovo bedrenih, dijete leži poprečke u kinderbetu, noge su mu omotane u zavoje od petica pa sve do kukova i obješeno je tako o štangu i visi 24 sata, s toga se skida samo pola sata ujutro za higijenu i pola sata navečer da se odmori, leži isključivo na ramenima i tako se i presvlači i tako se hrani. Svakih par dana nogice se rastežu, tako zavezane, dok ne dođe do potpune špage, i taj dio mi je bio najgori, jer se više nisam mogla provlačiti da ju podojim, a da ju ne probudim", priča mama koja je sa svojom bebom tako provela tri tjedna.
"Zatim smo došle do druge faze gdje su je zagipsali, u gipsu je bila potpuna zdjelica, lijeva noga do petice, a desna do koljena, napominjem nogice su u potpunoj špagi. Imale smo samo otvor za pelenu i to poprilično sićušan pa je i tu trebalo paziti da nešto ne pobjegne. Tako je bila mjesec dana i onda su nam skinuli i stavili metalni aparat koji je nosila godinu dana. Njega nismo smjeli skidati, nije bilo kupanja, nije bilo nošenja haljinica, bio je samo bodi koji sam morala provlačiti ispod tog željeza, nije bilo sjedenja, puzanja... ma ničega, mogla je isključivo nositi se ili ležati", opisuje Renata.
Kako je vrijeme prolazilo napredak je bio vidljiv i kad je Sara već skoro htjela puzati u njemu, liječnica je odlučila da će ga skinuti. "Našoj sreći nije bilo kraja, a i Sara je već željela sjediti i raditi što i vršnjaci. Dobili smo i ortopedske gaćice, ali njih je nosila kratko i prohodala je u rangu svojih vršnjaka. I dalje idemo na kontrole i sve je u najboljem redu, nema nikakvih ograničenja, smije sve što i druga djeca i ja sam najsretnija mama na svijetu zbog toga", kaže i dodaje da nikada neće zaboraviti riječi doktorice: "Mama, dobro što ste došli na vrijeme, dobro što ste bili uporni i niste skidali aparat i pridržavali se uputa, odlično je ispalo kako je to bilo jako".
Najteži je šok od nepoznatog
"I dan danas vrtim te riječi u glavi i mogu samo doživotno biti zahvalna doktorici koja je omogućila mojoj curi da hoda", kaže Renata i naglašava potporu supruga, obitelji, prijatelja bez kojih, kaže da se u tom trenutku ne može.
"Naprosto smo doživjeli šok, i suprug i ja, ali ne šok što će se naše dijete liječiti, nego šok od nepoznatog. Nismo znali kakvo je liječenje, nitko nam nije ništa objasnio u tom trenutku, doslovce smo zanijemili, sretni trenuci koje smo imali do tada, pretvorili su se u tugu, očaj, plač. Sabrali smo se nakon par dana i porazgovarali, da jednostavno tako mora biti, da ćemo biti uporni, slušati doktore, i krenuli smo na bolničko liječenje", kaže mama i dodaje da se suprug, koji je tek postao otac, tih mjesec dana morao odvojiti od njih, a u posjete je dolazio svakodnevno.
"To nije liječenje od par dana pa će odmah biti bolje, to je dugotrajan proces gdje si 24 sata vezan uz dijete, nemaš ni trenutka za sebe, sve se svodi na to kako mu olakšati, i tako iz mjeseca u mjesec, pa sve dok dijete ne prohoda, tek tada se vidi je li liječenje uspjelo i je li sve kvalitetno napravljeno. Tek se tada može malo odahnuti i uživati u dječjem sjedenju, puzanju, hodanju, bez razmišljanja smije li to odnosno hoće li joj nešto biti. Sada raste u jednu prekrasnu, veselu i zaigranu djevojčicu koja nema nikakvih ograničenja", kaže ponosna mama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.