Iz knjige 'O roditeljima i djeci' donosimo vam ulomak o roditeljstvu i žrtvovanju. Što znači biti roditelj? Zašto se i za koga u roditeljstvo upuštamo te kako u njemu postajemo istinski uspješni? Sve su to u svojoj knjizi objasnili otac i sin, psihoterapeuti Jorge i Demián Bucay
Veza između roditelja i djece traje čitav život. Taj intimni i uvijek intenzivan odnos – kako u ljubavi tako i u sukobima – u knjizi "O roditeljima i djeci" istražuju otac (koji je ujedno i djed) i sin (koji je ujedno i otac), proslavljeni argentinski psihoterapeuti Jorge i Demián Bucay.
"O roditeljima i djeci" iznimno je mudra knjiga koja nas se tiče, djelo čije nam dubina i jednostavnost omogućuju da se za onaj jedan važni korak približimo svojemu djetetu, roditelju, sebi. Donosimo vam dio iz knjige o roditeljskom žrtvovanju:
Bez žrtvovanja
Ipak, jasno, tome ih ne treba posebno učiti, njihova nezasitnost ima granicu. Postoji nešto što dijete ne želi svojim roditeljima, sve da mu oni to i ponude. Djeca ne žele da roditelji unište svoj život zbog njih. Suprotno od uvriježena mišljenja, djeca ne žele da se roditelji žrtvuju za njih. Nijedan dječak i nijedna djevojčica, uvjeravamo vas, ne žele nositi teret onoga čega su se roditelji “morali odreći” da bi ih imali, da bi ih podizali, da bi ih odgajali. Nitko ne želi biti ono jedino vrijedno u životu svojih roditelja, niti postati jedini povod za sreću ili nesreću.
U profesionalnom savjetovalištu doista povremeno vidimo koliku zahvalnost i olakšanje osjećaju djeca kad roditelji osim svoga roditeljstva imaju i druge očite izvore motivacije i interesa, druge želje koje ih vode, druga područja kojima su posvećeni.
Film Krive su zvijezde, snimljen prema romanu sjevernoameričkog pisca Johna Greena, nudi nam sjajnu scenu koja uprizoruje ovo o čemu smo govorili. Roman koji je postigao izniman uspjeh među mladima u cijelom svijetu, iznosi tipičnu priču o mladenačkoj ljubavi, no jedna pojedinost odskače: mladoj djevojci Hazel i njezinom dečku Gusu dijagnosticirana je ista teška bolest. Gus se oporavlja od raka kostiju zbog čega mu je amputirana noga; Hazel ima galopirajući tumor na plućima koji će po svemu sudeći, prije ili poslije odnijeti njezin mladi život.
Hazel je najteže (možda gore i od same pomisli na vlastitu smrt) osjećati da je, kako sama kaže, “tempirana bomba”. Zna da će u času smrti neizbježno prouzročiti veliku patnju svima oko sebe, a naročito roditeljima. Hazel to ovako iskazuje: “Jedino što je gore od toga da imaš rak je da tvoje dijete ima rak.”
Očigledno je da se Hazel ne želi pretjerano vezati, ne dopušta da je vole, čak ni Gus, jer to za nju znači gomilanje “žrtava” koje će biti povrijeđene kad ona “eksplodira”...
U spomenutoj sceni Hazel odlazi iz kuće u posjet Gusu. Majka opaža kako je zabrinuta i kaže:
“Nemoj ići ovako, pojedi nešto.”
“Nisam gladna”, kaže Hazel.
“Hajde, Hazel”, brižno je nagovara majka, “moraš voditi računa o svom zdravlju.”
Rečenica nije najsretnija, a ishod je dramatičan.
“Voditi računa o zdravlju?!” ponavlja Hazel ironično.
“Majko, nisam zdrava. Umirem, znaš li to? Umirem... I ti i tata nećete se više imati za koga brinuti...brinuti...”
“Mila...”, majka joj prilazi puna nježnosti, “uvijek ću biti tvoja majka. To je ono najvažnije što ću ikada biti.”
“To je, mama, upravo ono što me najviše plaši.”
“Što želiš reći?” upita je majka zbunjeno.
“Kad ja umrem, na što će nalikovati tvoj i tatin život? Buljit ćete u zidove, možda počiniti samoubojstvo...”
“Hazel, ljubavi, neće biti tako”, rekla je majka napokon shvativši.”
“Bit će strašno bolno izgubiti te..., ali ti sama najbolje znaš da se s bolom može živjeti...”
Hazel stoji šutke, u nevjerici.
“Znaš što, kćeri?” nastavlja majka. “Vratila sam se na studij... Već mjesecima idem na fakultet. Želim biti socijalna radnica.”
“Čekaj, kako?!” vrisne Hazel, iznenađena ovom viješću.
“Pomislila sam da bih mogla pomoći drugima s iskustvom koje smo mi prošli... Nisam ti željela reći da se ne bi osjećala zapostavljeno.”
“Zapostavljeno?” Hazel će široko se smiješeći. “Majko, ovo je najbolja vijest posljednjih godina!”
Zagledale su se jedna drugoj u oči i pale si u zagrljaj u vrtlogu suza, emocija i veselja.
Pokušavajući “ne zapostaviti” Hazel, majka je prikrila ono najbolje od sebe. Ono što je njezina kći najviše trebala. Saznanje da njenim odlaskom njezini roditelji neće izgubiti svaki smisao života.
Možda je ovo ekstremni primjer, ali vjerujemo da sadrži važnu pouku za sve roditelje. Ne smijemo pustiti (a još manje poticati) djecu u uvjerenju da su odgovorni za naše odustajanje od života; a to možemo postići samo ako u svojim glavama odustanemo od poslanja roditelja kao žrtve, samo ako zauvijek napustimo misao da djecu valja pretvoriti u jedini razlog našeg postojanja...
