Jednom kada dijete uđe u obitelj, lako je zanemariti odnos između partnera.Taj odnos odgovornost je i muškarca i žene i želja za njegovanjem i održavanjem odnosa s obiju strana, prvi su korak prema bliskosti i intimnosti nakon rođenja djeteta
Rođenje djeteta je velika promjena u životu para. Dolaskom novorođenčeta, odnosi između žene i muškarca nepovratno se mijenjaju i više nikada neće biti isti kao prije. Ako si damo vremena da se oprostimo s ranijim odnosom i izbacimo očekivanja da će "sve biti po starom", spremnije možemo ući u novi odnos koji je pred nama.
Dijete je, kada se rodi, u potpunosti ovisno o drugom ljudskom biću. Ono treba nekoga tko će o njemu brinuti danonoćno. Većina budućih roditelja to zna, no razmišljanja o roditeljstvu i očekivanja koja imaju, često se znatno razlikuju od stvarnosti. Jedno je razmišljati o brizi i odgovornosti za dijete, a drugo je stvarno brinuti o djetetu, biti tu za njega, osjetiti ga, prepoznati njegove potrebe i zadovoljiti ih i to dvadeset četiri sata na dan.
Uloge koje partneri preuzimaju rođenjem djeteta
Majke obično preuzimaju ulogu one jedne stalne odrasle osobe koja treba biti djetetu na raspolaganju, pružajući mu ljubav, sigurnost, utjehu i zaštitu. Ona je na neki način i prirodno predodređena da bude tu za dijete, noseći ga tijekom trudnoće, rađajući ga i osiguravajući mu da zadovolji svoju potrebu za hranom, ali i blizinom i fizičkim kontaktom, kroz dojenje. Tako majka svjesno ili manje svjesno odlučuje na neko vrijeme ostaviti po strani svoje potrebe, povezujući se s djetetom još više i posvećujući mu se u potpunosti. Kako dijete zauzima veći dio majčine pažnje moguće je da će se otac ponekad osjećati zapostavljeno.
Iako je majka potrebna djetetu, jednako tako djetetu treba i otac. I otac bi trebao biti uključen u život djeteta i već od rođenja kvalitetno se povezati s njim, dajući si dovoljno vremena da ga upozna. Otac može na sebe preuzeti veliki dio brige oko djeteta. On može njegovati dijete, nositi ga, uspavljivati, maziti, može se uključiti u gotovo sve aktivnosti te također pružati mu pažnju, ljubav i zaštitu.
Povezanost oca i djeteta biti će drugačija nego djetetova povezanost s majkom. Ta različitost daje bogatstvo i obogaćuje odnose u obitelji. Različitost znači da će otac neke stvari raditi drugačije od majke, no to ne znači da ih neće raditi dobro. Kada očevi preuzmu dio odgovornosti o djetetu na sebe (i kada majka prepusti svoj dio odgovornosti) moguće je da će se susresti sa stavom partnerice da ipak ona "zna najbolje" i da će očekivati da i otac radi isto! To bi mogao biti izvor sukoba, no podijeljena skrb o djetetu nosi puno više dobroga: partneri imaju više vremena za sebe, ali i svoj odnos.
Međutim, istinski podijeljena skrb o djetetu danas nije tako česta. Otac može biti nesklon preuzimanju dijela svakodnevne brige o djetetu ili kućanskim poslovima iz različitih razloga, a podlogu takvog stava možemo tražiti i u povijesnom naslijeđu kulture u kojoj živimo. Ravnopravnost žene i muškarca, iako danas vidljiva na papiru, u realnosti je još uvijek nedostižna.
Stoga neće biti rijetkost da majka preuzme na sebe cjelokupnu skrb i odgovornost o djetetu, a ne samo za vrijeme dok otac radi i fizički nije prisutan "u kući". To će joj donijeti dodatni teret i iscrpljenost. Ako se još dogodi da se radi o djetetu s izraženim potrebama, koje zahtjeva stalni angažman odrasle osobe koja se o njemu brine, umor (i fizički i psihički) je još i jači!
Jednom kada dijete uđe u obitelj, lako je zanemariti odnos između partnera. Međutim, partnerstvo žene i muškarca nije nešto što je samo po sebi razumljivo; ono se razvija i gradi svakim trenutkom u danu. Partnerski odnos odgovornost je i muškarca i žene. Želja za njegovanjem i održavanjem odnosa s obiju strana, prvi su korak prema bliskosti i intimnosti žene i muškarca nakon rođenja djeteta.
Što nam može pomoći da nastavimo graditi partnerski odnos u novoj situaciji?
Iskrenost i otvorenost dobar su temelj svakog odnosa. Svijest o vlastitim potrebama i preuzimanje odgovornosti da ih iskažemo i zadovoljimo, izuzetno je važna. Odgovornost za sebe, ali i svoj dio u partnerskom odnosu, nužna je nadogradnja. To na primjer znači da znamo i možemo reći "ne" stvarima koje ne želimo, da se sami pobrinemo da imamo vremena za sebe, ali i za partnera. To na primjer znači i da ne prihvaćamo ne sebe svu odgovornost i brigu o djeci i kućanskim poslovima, već da se angažiramo da se oni pravednije rasporede.
No realnost je i ovdje drugačija. Mnogim ženama ne samo da je teško prepoznati vlastite potrebe, nego ako ih i prepoznaju teško si mogu dopustiti da ih izraze ili zadovolje. Još uvijek ima puno žena koje teško mogu izreći svoj stav ili potrebu ili se pobrinuti da ne rade sve same. Trebat će vjerojatno još neko vrijeme da ravnopravnost između žene i muškarca u potpunosti postane realnost.
Potrebe žene i muškarca u odnosu su drugačije. Svijest o tome pomaže nam da bolje razumijemo naš odnos i razmotrimo svoja očekivanja. Ženama treba više emocionalnog kontakta dok je muškarcima fizički kontakt izuzetno važan. Ta različitost ne bi trebala biti prepreka, iako većinom nije lako razumjeti drugu stranu i uistinu prihvatiti različitosti.
Način odrastanja, prošla iskustva i odnosi oblikuju načine kako u odnose ulazimo danas. Način na koji smo tijekom odrastanja naučili uspostavljati kontakt i biti u odnosu s drugima ponavljaju se i u novostvorenim odnosima i obitelji koju sami stvaramo. On oblikuje očekivanja prema sebi, ali i partneru kao i sliku o tome kakav odnos treba biti. Kako se slike od osobe do osobe sigurno razlikuju, ne treba dodatno napominjati da mogu biti izvor nesklada i sukoba među partnerima. Opet, svjesnost i spremnosti prihvaćanja različitosti pomaže nam u uspostavi kvalitetnog partnerstva.
Uloge i majke i oca iznimno su važne u odrastanju djeteta
Dijete ne treba majku i oca koji se neprestano žrtvuju, koji daju sve drugima ne misleći na sebe. Dijete najviše dobiva ako živi u obitelji gdje i majka i otac preuzimaju odgovornost za sebe te paze i brinu o sebi i svojim potrebama, uvažavajući i razumijevajući i potrebe drugoga (djece ili partnera).
Djeca uče promatrajući odrasle. Gledajući i osjećajući odnos majke i oca dijete uči o odnosima, o sebi, o svojim roditeljima. Ono se uči zajedništvu, načinima pokazivanja ljubav, razgovoru, slušanju i razumijevanju. Uči kako se odnositi prema drugima, ali i kako rješavati probleme kada se pojave.
Roditelji su odgovorni za atmosferu u obitelji, a njihov partnerski odnos važan je sastavni dio ozračja u kojem djeca odrastaju. Važno je da i majka i otac vode računa i o svom partnerskom odnosu, da ga njeguju i održavaju. Bivajući uz roditelje koji cijene i poštuju jedan drugog, dijete se uči međusobnom poštovanju i uvažavanju.
Vrijeme za intimnost i bliskost
Kako dijete raste i postaje samostalnije, mijenja se i način na koji treba svoje roditelje. Neprospavane noći vremenom će nestati, dijete će spoznati da će se bliska osoba (majka, otac) koja na neko vrijeme ode, vratiti. Mogućnosti za odmor su veće, skrb o djetetu moguće je povremeno prepustiti drugoj odrasloj osobi koju dijete pozna.
Muškarac i žena tada dobivaju više vremena za sebe i mogućnost da se ponovo više posvete jedno drugome. Kako dijete raste vremena za intimnost i bliskost je sve više. No važno je napomenuti da je jedino iskrena želja partnera da se posvete jedno drugome "ispravan" motiv izgradnje intimnosti i bliskosti. Odnos neće napredovati ako imamo doživljaj da se moramo posvetiti partneru zato jer "to tako treba biti" ili netko drugi tako kaže.
Neki parovi osjećat će bliskost i povezanost cijelo vrijeme, dok će nekim parovima, nakon rođenja djeteta, trebati određeno vrijeme da ju ponovo uspostave.
Prvi mjeseci nakon rođenja, većinom su posvećeni djetetu. Ono postaje središte zbivanja. Tako i treba biti! Naći vremena za partnerstvo tada je prilično teško. No, to nikako ne znači da i ti prvi mjeseci, kako i kasnije razdoblje, ne mogu biti ispunjeni bliskošću i međusobnom posvećenošću partnera jedno drugome.
