Ravnopravno dostojanstvo u odnosu s djecom nova je vrijednost o kojoj sve više uče i kojoj teže moderni roditelji, no ona se razlikuje od prijateljstva u kojem je svaka osoba odgovorna za sebe
Poslušnost, poniznost, izbjegavanje sukoba, "slijepa" odanost odraslima, neke su od tradicionalnih vrijednosti u odgoju, koje su duboko ukorijenjene i još uvijek cijenjene i prisutne u našem društvu, no suvremeni roditelji ipak traže i prihvaćaju neke nove vrijednosti u odnosu s djecom.
Ravnopravno dostojanstvo jedna je od osnovnih, kaže psihologinja Dušanka Kosanović, voditeljica Familylaba Hrvatska, dijela međunarodne organizacije Familylab International čiji je osnivač Jesper Juul, danski obiteljski terapeut i autor knjiga o roditeljstvu, među kojima je najpoznatija "Vaše kompetentno dijete".
No što je to ravnopravno dostojanstvo? Dušanka Kosanović objašnjava kako roditelji često miješaju odnos utemeljen na ravnopravnom dostojanstvu sa smislom prijateljstva, no to nije isto. U odnosu s djetetom važno je vidjeti i čuti dijete, ozbiljno ga shvatiti, biti odgovoran za dijete (manje dijete – veća odgovornost) i biti odgovoran za taj odnos.
U prijateljstvu nismo na taj način odgovorni, nego je svatko odgovoran za sebe, a odgovornost za odnos dijelimo. Dijete ne može biti odgovorno za odnos s odraslima, jer nema moć koju imaju odrasli. Na praktičnom primjeru - dovoljno je da uočimo svoje reakcije kada nam prijateljica kaže da je gladna i kada nam malo dijete kaže da je gladno.
Roditelji su odgovorni za atmosferu u odnosu
Roditelji, to jest odrasli uvijek imaju moć u obitelji. Oni mogu birati hoće li ju prakticirati ili će biti nemoćni u odnosu s djecom. Prema savjetu iz Familylaba – najbolje je ako roditelji koriste svoju moć kroz ravnopravno dostojanstvo.
"Na primjer, u slučaju svađe između roditelja i djeteta, roditelj koji želi dominirati i biti u pravu može tražiti da se dijete ispriča i čekati da mu ono prvo priđe. Međutim, može učiniti i sljedeće: dati za pravo sebi da bude ljut i uznemiren, ali uz to znati da i dijete ima pravo biti ljuto i uznemireno, i da je to jednako važno kao roditeljeva uznemirenost", kaže psihologinja.
Ističe kako je odgovornost roditelja u tome da bude odgovoran za atmosferu u odnosu s djetetom i da nema problem prvi prići djetetu u takvoj situaciji, jer tko ima više moći, ima i više odgovornosti.
Kad je riječ o odgovornosti, kao roditelji vrlo lako prepoznajemo što je odgovornost djece i pozivamo ih na nju, no da bismo ih zaista mogli učiti odgovornosti, trebali bismo prije svega postati sami odgovorni za sebe.
"Sami ne preuzimamo odgovornost za svoje emocionalne povrede, koje onda bez problema stavljamo u odnos s djetetom šaljući mu primjerice poruku: 'Ti si me razljutio i ti si kriv zbog toga.' Odgovorno bi bilo u takvoj situaciji pokazati tko smo (biti ljuti, ako smo ljuti!) i reći: 'To što si napravio me razljutilo'. Pritom je važno da roditelj razumije da je ljutnja njegova i da djetetu ne treba za to davati osjećaj krivnje.
S druge strane, to ne znači da ne trebamo rješavati problem koji je nastao. Važno je krenuti u razgovor o tome kako je djetetu i kako je meni i tražiti rješenje. Veliki je napredak ako se učimo sukobima u kojima smo odgovorni za svoja djela i emocije, a da nitko, posebno ne dijete, iz sukoba ne izađe s osjećajem krivnje", poručuje Dušanka Kosanović.
Prvi korak u rješavanju problema: razumijevanje obiteljske dinamike
Prema njezinim riječima, odrastanjem se mijenja "omjer" odgovornosti za odnos pa su za malu djecu u potpunosti odgovorni roditelji, a kod tinejdžera je veći udio osobne odgovornosti za svoj život. Za roditelje je važno da odrastanjem djece s jedne strane prepuštaju njima odgovornost, a s druge strane da grade povjerenje. Time omogućuju razvoj mentalno i emocionalno zdravih osoba koje postaju sposobne živjeti u ovom svijetu, a istovremeno imaju pored sebe odrasle kojima se mogu obratiti "kada im zapne".
Jednostavan primjer u kojem vidimo razliku je npr. osnovnoškolac koji sam brine o svojim stvarima, zadaći, oblačenju, ustajanju, prijateljstvima i sl. u odnosu na dijete koje je potpuno nesamostalno u navedenom. Ili srednjoškolac ili student koji samostalno rješava obaveze u odnosu na učenika ili studenta kojeg roditelji motiviraju da uči, obećaju nagrade za ocjene i ispite i slično.
Dušanka Kosanović ipak napominje da kod tinejdžera za koje kažemo da imaju problema u ponašanju, zapravo odrasli nisu odradili 'posao' kako treba.
"Roditeljima je u takvim situacijama potrebna pomoć da razumiju dinamiku odnosa između djece i odraslih i da razumiju što se zapravo dogodilo u njihovim obiteljskim odnosima. Mogu naučiti npr. da jedan od uzroka agresivnosti kod djece i mladih može biti djetetovo tugovanje, a da nitko u njegovoj okolini nije prepoznao gubitke s kojima se nosi. Odrasli koji to ne prepoznaju mogu 'tretirati djetetovo ponašanje raznim tretmanima' – i to s najboljom namjerom i puno ljubavi, no to nije ono što treba djetetu, a niti roditelju.
Tradicionalno se i stručnjaci pomagačkih struka bave tek simptomima u ponašanju djece i mladih, kao što je npr. delinkventno ponašanje, odnosno bave se poremećajima u ponašanju. U nove vrijednosti u radu stručnjaka s djecom, mladima i obiteljima pripadaju i poznavanje obiteljske dinamike u kojoj su npr. simptomi poput markiranja, krađe, odlazaka od kuće itd. u stvari poziv u pomoć, a ne izolirani problem sam za sebe koji nastaje jer je dijete ili tinejdžer loš. Sve dok ne uključimo odrasle koji su značajni za djetetov život u njihov svijet i ne pogledamo što se tamo događa (u tom svijetu i tom odnosu!) potrošit ćemo uzaludne sate i izreći bezbroj bihevioralnih mjera. Tim tinejdžerima pak treba podrška i motivacija da preuzmu odgovornost za sebe unatoč situaciji i uvjetima u kojima su odrasli.
Iznimno je važno povezati djecu, odnosno tinejdžere i odrasle kada su obiteljski odnosi narušeni. Jednako je važno imati puno razumijevanja za roditelje koji u današnjem svijetu odgaja djecu – to nije lako i ne zaboravimo da roditelji rade uistinu najbolje što znaju i umiju", kaže voditeljica Familylaba Hrvatska.
