Nasilje među djecom javlja se u raznim oblicima, od fizičkog, verbalnog te danas najzastupljenijeg - elektroničkog. Što roditelji, ali i cijelo društvo može učiniti, govore stručnjaci koji se ovom temom bave dugi niz godina
Vršnjačko nasilje sve je više prisutno u našem društvu, a roditelji nisu ni svjesni koliko često se događa. Zašto se događa, kako spriječiti nasilje, kako ga prepoznati i što napraviti objasnile su stručnjakinje koje se dugi niz godina bave ovom tematikom na panelu na konferenciji Mame&klinci powered by Klokanica: prof. dr.sc. Vesna Bilić, izvanredna profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, voditeljica doktorskog studija 'Rani odgoj i obvezno obrazovanje', Swea Jelić Tuščić, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, Anamarija Vuić, magistra psihologije iz Hrabrog telefona, Rosie Kugli, književnica za djecu i mlade i autorica knjige 'Hod po rubu' uz moderatoricu Tajanu Tretnjak, urednicu Klokanice.
Pogledajte cijeli panel u videu:
Kako razlikovati uobičajene dječje sukobe od vršnjačkog nasilja?
"Dvije su intencije među ljudima, jedni tvrde da nema nasilja među djecom, nego samo sukobi, dok drugi kažu da je epidemija nasilja. Oduvijek je bilo sukoba među djecom, a oni se javljaju spontano i to se dogodi jednom i ako se razriješi, djeca iz njega mogu jako puno naučiti. Za razliku od sukoba, nasilje je nešto što se ponavlja s ciljem da se nekome nanese šteta. Posljedice su prilično ozbiljne, i žrtva se ne može lako zaštititi. Ako se nasilje javlja na tjednoj ili dnevnoj razini i ponavlja sve češće, tada govorimo o zlostavljanju", kaže prof. Vesna Bilić i naglašava da treba razlikovati nasilje, sukob i zlostavljanje. Također napominje da se često misli da među djecom nema nasilja jer su podjednake fizičke snage, no to nije uvijek točno, a i socijalna moć često igra važnu razliku među djecom.
"Roditelji najčešće nasiljem smatraju samo fizičko nasilje, međutim postoji i verbalno, koje doživljava 80 posto djece i reaktivno je, relacijsko nasilje - sofisticirano je i suptilno, doživljava ga 56 posto djece i seksualno nasilje, koje je tabu tema jer svi misle da se tu radi samo o silovanju, a ne znaju da se tu radi o beskontaktnom seksualnom nasilju. I najnovije, elektroničko nasilje, prema nekim podacima 50-70 posto djece doživljava ovu vrstu nasilja, a njegovi oblici bujaju i rastu svaki dan", objašnjava.
Elektroničko nasilje danas je najzastupljenije jer se događa stalno, od mobitela, poruka, sextinga, snimanja napada, društvenih mreža... No najveća skupina djece spada u promatrače i važno je podučiti djecu kako pomagati svojim vršnjacima jer oni ne znaju kako pomoći i boje se da će oni sami postati žrtve.
Kako razviti suosjećanje kod djeteta?
Kada početi i kako razgovarati s djecom o nasilju?
"To nije jedan razgovor koji se obavlja s djetetom, pogotovo ne kad se nešto već događa. Najvažnije je da se s djecom o tome razgovara od najranije dobi. U vrtiću se stalno događa neki vid fizičkog sukobljavanja i relacijskog nasilja, ali to je vrijeme kada se postavljaju temelji. Trebamo razgovarati s djetetom i pitati ga zašto je udarilo drugo dijete, i reći mu: Znaš da nije u redu udarati drugu djecu, ajmo smisliti što možeš napraviti idući put kad ti opet netko uzme igračku ili nešto što te naljuti. Ako čujemo da je netko njemu nešto ružno napravio, kažemo mu da se to ne radi, kome možeš reći da se to dogodilo. Razgovarati s djetetom i kad je u poziciji promatrača. Želimo da već malo dijete kaže teti da se nešto događa", kaže Swea Jelić Tuščić, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Djeca se teško povjeravaju roditeljima jer se boje kako će roditelj reagirati, zato roditelji moraju dati djetetu poruku da je u redu povjeriti se. Sa starijom djecom dobro je komentirati film ili seriju, pitati ga što misli o tome, što bi napravio u toj situaciji. "Djeca se također boje povjeravati se jer misle da će biti "cinkaroši". Nije 'cinkanje' ako se nekog štiti od nasilja", kaže prof. Bilić i ističe jednu jako važnu skupinu, a to su branitelji. To su djeca koja istupaju u obrani vršnjaka u nevolji, koji se ne boje i spremni su založiti se, imaju visoku empatiju i razvijene socijalne vještine i trebamo težiti da takve djece bude što više. To je poanta svih preventivnih aktivnosti.
"Ako djeca ne žele pomoć roditelja i kažu da će sami nešto riješiti, možemo ga pustiti. No ako ne uspijeva, najprije se obraćamo razredniku koji poznaju djecu i može kroz sat razrednika razgovarati s djecom. Ako to ne uspije, sljedeća je na redu stručna služba škole, koja mora postupati sukladno protokolu u slučaju nasilja među vršnjacima. Moraju razgovarati s djetetom koje je pretrpjelo nasilje, s djetetom koje je počinilo nasilje i sa svima koji su uključeni. Također, odmah moraju obavijestiti roditelje sve uključene djece. Ako to ne funkcionira, postoji gradski odjel za odgoj i obrazovanje koji moraju pomoći školama. Ponekad se uključuju i centri za socijalnu skrb i policija", kaže psihologinja Swea Jelić Tuščić.
"Što djeca vide u odnosu roditelja, tate prema mami ili roditelja prema njima, to je model koji određuje njihovo socijalno funkcioniranje. To je model po kojem će se oni ponašati i prema svojim vršnjacima", objasnila je prof. Vesna Bilić i u videu objasnila i koji su to čimbenici rizika koji dolaze iz obitelji, odnosno kako obitelj svojim postupcima doprinosi nasilnom ponašanju prema vršnjacima, viktimizaciji, ali i ponašanju promatrača. Na panelu se govorilo i o posljedicama vršnjačkog nasilja koje mogu voditi i do samoubojstva djeteta.
Roditelji se osjećaju bespomoćno jer znaju o Internetu manje od djece
Iako postoji dugi niz godina, roditelji često misle da je Hrabri telefon mjesto za zlostavljanu i zanemarenu djecu, no na anonimne linije se mogu javiti djeca s bilo kojim problemom te mame i tate koji nas mogu zvati za sve vezano i za razvoj djece.
"Roditelji nas više zovu, ali nam djeca više pišu putem društvenih mreža, chata, e-maila. Roditelji nas zovu baš s temom vršnjačkog nasilja, a djeca ga spomenu usput. Sve češće nam se javljaju roditelji djeca u vezi nasilja na Internetu, ali ni djeca ni roditelji ponekad ne prepoznaju da se radi o toj vrsti nasilja. A pogotovo se umanjuje ova vrsta nasilja i ne shvaća ozbiljno njegove posljedice", rekla je Anamarija Vuić, magistra psihologije iz Hrabrog telefona te objašnjava da je praćenje što dijete radi na Internetu veliki izazov za današnje roditelje jer oni nisu odrastali uz društvene mreže i Internet.
"Općenito je u društvu velik pritisak na roditelje da moraju biti savršeni, da moraju ovo ili ono. Jako je puno 'moranja' i 'sretne djece', a roditelji se osjećaju bespomoćno. Ne znaju što sve djeca rade na Internetu, ne znaju koje sve aplikacije koriste, ne znaju što učiniti i kako pomoći djetetu, jer znaju manje o Internetu od djece. Važno je već prije razgovarati o tome s djecom i da dopuste djeci da im budu učitelji, da ih poduče što rade na Internetu, koju aplikaciju koriste, koju igricu igraju", savjetuje psihologinja Anamarija Vuić te naglašava da je elektroničkog nasilja sve je više, a kada se događa fizičko ili verbalno nasilje, ako je objavljeno na Internetu, njemu svjedoči cijela zajednica na nekoj društvenoj mreži, u koju je uključeno stotinu ili na tisuće djece, dok se ranije radilo o 5,10 ili 20 djece.
Također, Hrabri telefon prošle godine sklopio je partnerstvo s Facebookom. To znači da ima mogućnost izravno prijaviti Facebooku svaku vrstu nasilja na Facebooku i Instagramu i moguće je reagirati u sklopu 24 sata.
Knjiga spisateljice Rosie Kugli, 'Hod po rubu', obrađuje jednu od najrelevantnijih tema: nasilje i mladenačku delikvenciju, a nositelj je javnozdravstvene kampanje 'Nije cool biti bully'. Pravnica po struci, susretala se s ovom temom na početku pripravničkog staža i uvijek je htjela opisati probleme s kojima se mladi susreću kad 'skrenu' s pravog puta, ali i predrasudama društva prema njima.
