Uvijek su me u životu učili da ne činim zlo drugima. Nekako kroz te poruke, provukla se i ona da ne vraćam kad mi netko nanese zlo. Nisam sigurna jesu li me tom izravno naučili roditelji, ali nekako smo to zajedno suprug i ja prenosili najprije sinu…
Nekako još od jaslica uvijek su tete hvalile mog sina. Kako je pažljiv, kako o svemu vodi brigu, kako uvijek pazi prvo na druge, a onda na sebe, kako zapaža sve oko sebe i uvijek zna nešto o nečem… I svaki put bih slušala to kao i svaka mama, onako s dozom ponosa. Ali budući da nisam od onih roditelja koji se zanose svojom djecom i dižu ih u nebesa, nego sam više realna, tako sam to nekako shvaćala kao tek još jedan izvještaj divne i drage tete (oprostite mi, molim vas, znam da su odgojiteljice, ali meni je to „teta“ tako toplo i pouzdano znam da one nemaju ništa protiv te titule).
No, jednom mi je teta, još u jaslicama, rekla kako je moj sin nevjerojatno empatičan. Štoviše, kako takvu dozu empatije nije već dugo vidjela kod nekog djeteta te dobi (imao je tad možda 3 godine). Tad mi je to ipak nekako odzvanjalo u uhu, a i danas se tog rado sjetim. Isto su mi rekli i kasnije u vrtiću, pa u školi. On bi uvijek prvi pritrčao kad bi netko pao, on bi pitao tetu kako je, on bi pomogao nositi. Njegova druga teta, pak, danas nažalost pokojna, jednom mi je rekla rečenicu koju ću vjerojatno uvijek pamtiti: „Vi njega ne odgajate za ovaj svijet, već za neki potpuno drugi…“
Što je mislila? Učili smo ga (iako ne da smo se trudili, nego jednostavno smo smatrali to normalnim) da nikog nikad ne udari – i da ne vraća, da pazi na druge kojima treba pomoć – da ih pita treba li im, da se makne ako ga netko zeza – da ne vraća, da se makne ako ga netko tuče – da ne vraća…
Kako smo samo blesavi bili!
I onda je došla škola. Počeli su ga zezati i povremeno gurnuti, lupiti redom jedan, pa drugi, pa treća, pa… Jer – on neće vratiti. Budući da je on jako velik, fizički jak, viši i jači od vršnjaka, opet sam naglašavala – nemoj vraćati, što ako vratiš tom i tom, a on ti ni do prsa nije, pa neka ga gurneš, odletjet će, pa ćeš ti biti kriv. A svi su manji od njega. Pa onda, nikad nikad nemoj vraćati curama! Maltretirali su ga jer ne zna dobro igrati nogomet, odbacivali su ga jer nije za bilo kakvo varanje, nego u igri sve mora biti po pravilima… On je trpio.
I tako je nekako prošao prvi razred i došao drugi. Dečki su bili sve zreliji, bilo je sve više naguravanja, a on takve igre nikad nije volio. Kad smo jedan dan došli doma, imali smo što čuti. Jedan od dečki, „frendova“, ga je ošamario i pljuvao. Neću komentirati. No, on je čak potrčao za njim, ali ga nije udario. Nego mu je kad ga je ulovio, rekao sve ružno čega se mogao sjetiti, a onda otišao do učiteljice i „prijavio“ – sebe.
Dok je pričao, raspao se i kroz suze rekao: „Vi mi uvijek govorite da ne vraćam, da se maknem, da ne udarim i ja ne vraćam! Ali što da radim, da pustim da me tuku?!“
Tu smo shvatili da smo, oprostit ćete mi na ovom izrazu, ali čak je i prikladno – omašili ceo fudbal.
Nazvala sam tad učiteljicu, da pitam trebam li nešto poduzeti, nisam znala točno što mu je izgovorio (nije ni on, u tom silnom bijesu…), trebam li s njim razgovarati. Rekla mi je otprilike ovako: „Ne! On je ispravno postupio! Nije više mogao trpjeti sve to što doživljava i morao je nekad puknuti! Neka je! Ne zaslužuje to što proživljava. Nemojte ga ni slučajno kazniti.“
Ni sve to nije nam bilo dovoljno, pa ni tad nismo rekli da vrati odmah. Nego, ajde, barem daj jednu priliku, pa reci učiteljici, pa ako se ponovi, onda se izbori za sebe. Kako glupo. Naravno, ne mislim da je to glupo, ali sam sve sigurnija da u ovom svijetu takvom učenju i ponašanju nema puno mjesta. Znam da drugi neće tako, znam da je vani džungla i da se mora izboriti, znam da jednostavno mora vratiti jer će mu inače skakati po glavi. A s druge strane, znam da je ovo kako ga mi učimo ispravno i da tako želimo. Ali da, sve sam sigurnija da je teta bila u pravu: ne odgajamo ga za ovaj svijet, čini se.
A trebali bismo. Jer djeca su sve okrutnija. Oprostite mi svi vi koji imate divnu djecu, oprostite mi svi vi koji ne znate da imate okrutnu djecu, oprostite mi svi vi koji imate okrutnu djecu – možda postoji razlog za tu okrutnost, sigurno nije sve crno i bijelo. I znam da ne ide baš sve od doma, znam da na sve to utječe okolina, škola, ekipa, ulica, Internet. Sve mi je jasno. Ali ako je odnos otvoren i ako se s djecom razgovara bez fige u džepu s jedne i druge strane, onda to mora uroditi plodom. Mora.
I ne budite blesavi kao mi.
Učite ih da vrate, da se znaju braniti – i fizički ako treba, ali da se znaju udaljiti od „zlostavljača“. Tupite baš to, ne gubite vrijeme kao mi. Nama je upalilo i neki dan sam bila toliko ponosna na njegovu reakciju – jednako koliko sam bila bijesna na to što se dogodilo.
Bio je na igralištu s dva prijatelja. Jedan mu je, kao, prijatelj od vrtića, a zapravo si nisu ni po čem „par“ i to je i sam napokon shvatio ovo ljeto (ja to znam već dugo, ali sam pustila da sam shvati – trajalo je, ali je ovako puno efektnije). Moj sin je 10-godišnjak koji nije klasičan 10-godišnjak. Nikako da nađe neke prijatelje sličnih pogleda i interesa. Ali funkcionira s onima koje ima. I ta su dvojica jeli bombone, a on je, kao i svako „normalno“ dijete pitao može li dobiti koji bombon.
Njegov prijatelj – prijatelj – mu je bacio bombon na pod pred njega, zgazio ga i rekao „Evo ti.“ A onda ga je gađao bombonima i govorio „Evo ti.“ Dakle, samo dok ovo pišem, u meni raste takav neopisiv bijes. Da sam samo vidjela kako to neko dijete radi nekom drugom, već bih bila bijesna. A ovo je bilo moje dijete.
To moje dijete se u tom trenutku okrenulo i otišlo doma, bez riječi „prijateljima“.
Koliko sam bila bijesna, toliko sam bila ponosna. Ja to ne bih mogla. Niti u tim godinama, a možda čak niti danas. Zagrlila sam ga i rekla da sam jako ponosna na to kako je reagirao. Jako. Jer ja to ne bih mogla. Ja sam u svojim mislima pronašla tog malog, išamarala ga pošteno, a onda otišla do njegovih roditelja i rekla im da sam im ja išamarala dijete. Onda sam opet u mislima pred svom djecom ispred škole poklonila mu vrećicu bombona, tih istih. Ja ne bih mogla okrenuti se i otići. On je to napravio.
Bila sam na neki čudan način zapravo sretna jer sam znala da smo nešto ipak napravili dobro.
Nešto smo napravili dobro, a to je puno.
Možda ga ne odgajam za ovaj svijet, možda je (uf, znam da je) ovako puno teže, možda će njemu biti teže… Ali ja drukčije ne znam i neću. Naići će na još nekog tko nije odgajan za ovaj svijet, još ih ima, znam. Rijetki su, ali ima ih. Jesam li potpuno i bez iznimke sigurna da će moj uvijek ispravno postupiti i da nikad neće skrenuti s puta? Naravno da nisam. Ali sam sigurna da ću ja to znati kad se dogodi i moći intervenirati.
I to je još jedna bitna stvar. Otrcana rečenica koju ama baš nitko više ne percipira kao bitnu, a neće ni sad, ali evo je: razgovarajte s djecom! Pouzdano znam da roditelji djeteta kojeg sam virtualno išamarala ne znaju da on to radi. Pouzdano znam da bi se zgrozili. Ali – on to ipak iz nekog razloga radi. I gađa kvartovskog mačka komadima drva, za dodatnu sliku.
A moj, moj je takvom okrenuo leđa i otišao. Moje dijete. Toliko je toga trebalo izgraditi do tog odlaska, a sve gotovo kao da je kuća od karata. E, pa sad smo te karte malo zalijepili i idemo dalje.
Ne budite blesavi i naivni – učite ih da se brane. Učite ih da nikad ne ponižavaju druge, nikad ne nanose bol i patnju, odgajajte ih za neki drugi svijet. Pa ako nas bude dovoljno, možda… Ma ne, neće nas nikad biti dovoljno. Ne odustajte, svejedno. Ali ih uvijek, uvijek učite da se brane – i da vrate. Trebat će im.
