Već odavno znamo da su se mnoge stvari promijenile u posljednjih nekoliko desetljeća. Na brojnim područjima te promjene doživljavamo kao pozitivne, ali odgoj djece i ponašanje te iste djece nije među pozitivnim promjenama. Štoviše, često ih doživljavamo vrlo negativno, a to pokazuje i nedavna rasprava na Redditu.
Kad god izgovoriš „To nije bilo tako kad smo mi bili mali“ ili čim započneš rečenicu „Kad sam ja bio/la mali/a…“ mnogi će mlađi od tebe jednostavno preokrenuti očima i u tom ćeš trenu izgubiti njihovu pažnju. I nije stvar u tome da njih nije briga kako je to bilo i što je sad drukčije, nego jednostavno ne mogu zamisliti drugačije od onog što žive. No, svi stariji će s razumijevanjem kimati glavom. Posebno ako se radi o – klincima danas.
Upravo se o tome pokrenula rasprava među Hrvatima na Redditu kao odgovor na post/pitanje „Koje sve razlike u odgoju i/ili ponašanju primjećujete između današnje djece i vas i vaših vršnjaka nekad?“ Da stvari nisu iste kao što su bile nekad, kad smo mi koji smo danas roditelji bili djeca, u to sumnje nema. A evo što su u odgovorima uglavnom predbacivali današnjim klincima i što su primijetili.
„Radim s djecom i primijetila sam da su manje znatiželjna, odnosno dosta apatična, pa ih je za bilo što teško pridobiti. Ujedno mi se čini da ne znaju biti sama niti da se znaju nositi s dosadom, barem ne bez nekog digitalnog pomagala.“
Jedna je učiteljica razredne nastave napisala kako djeca u trećem razredu samo čekaju da zvoni kako bi izvadili mobitele i gledali gluposti. Čak i kad gledaju neki film, piše ona, pažnja im traje 20-ak minuta i nakon tog se vrpolje i čekaju zvono. „Baš ih je nekad teško pridobiti,“ napisala je.
Neki su uzrok potražili u dječjoj ne-samostalnosti, odnosno ne davanju povjerenja djeci, te s druge strane davanja mobitela od rane dobi: „Činjenica da ljudi danas ne daju klincima da idu sami u školu, do dućana, do susjede, al' im daju mobitel u ruku čim napune 3 godine. Također, što se uopće ne druže na školskom ili u parku,“ rekla je jedna komentatorica, dok je drugi komentator dodao kako se šokirao kad je nedavno saznao da jako puno djece u Zagrebu ne zna voziti bicikl, na što je drugi dodao da „roditelji odgajaju djecu invalide.“
Javilo se isto tako nekoliko komentatora na temu „razvažanja“ djece posvuda, odnosno činjenice da roditelji uvijek i svuda voze svoju djecu, bez obzira na dob. A i tu su se stvari, čini se, kroz godine promijenile, čak u istim obiteljima. „Mene i sestre roditelji nisu nikad vozili u školu niti smo ih ikad tražili, dok brata mlađeg 8 godina voze svaki dan u školu i gdje god treba, vjerojatno da mu se noge ne bi rastopile putem,“ rekla je jedna komentatorica, a mnogi su se s ovim poistovjetili. Povela se rasprava o tome kako su nekoć djeca išla sama u školu već u prvom razredu, pa i u vrtiću. No, jedan je odgovor bio svojevrsno objašnjenje promjena koje su se dogodile: „Možda ih je strah kada čitaju portale.“
Da su razlike i više nego očite, primjećuju svi, a nezainteresiranost djece je jedna od glavnih stavki zbog koje su mnogi zabrinuti. „Družim se s profesoricama koje predaju u srednjoj i kažu da se danas s djecom ne mogu našaliti (ne u smisli da ih vrijeđaju nego da lupe neku glupost da smanje napetost), da su ekstremno nezainteresirani 95% njih i da uopće ne znaju kako doprijeti do te djece. Generacija koja je maturirala pred 5 godina i ona koja maturira danas nebo i zemlja.“
Neki su bili vrlo kratki i pomalo okrutni: „Jako loša koncentracija, uopće nemaju pojam autoriteta, roditelji ih odgajaju kao da su sami na svijetu.“ Drugi su, pak, primijetili jedan važan problem: „Roditelji slože klincima termine kao da su klinci generalni direktori. Svaki dan je po planu. Škola, zadaća, trening, muzički instrument, strani jezik, boot camp itd. Da bi im omogućili najbolji početni položaj u utrci života.“
No, nisu se javljali samo oni koji prozivaju klince, odnosno njihove roditelje, za ovakvo ponašanje. Javili su se i oni koji su u toj kategoriji o kojoj se toliko govori.
„Ja imam 15 i iskreno se čudim zašto moji vršnjaci uopće nisu znatiželjni, na skoro sve odgovaraju sa 'tko je pito' ili 'baš me briga', bez obzira dal ih ja nešto pitam, netko drugi od prijatelja, ili čak učiteljica... S njima se skoro uopće ne da razgovarat... Ni na društvenim mrežama ništa konkretno ne razgovaraju, ili si šalju memove, ili skupljaju vatre na snepu... skoro ništa ih ne interesira...“
Na kraju krajeva, uz razumijevanje za jednu i drugu stranu, mi ćemo se prikloniti ovom komentatoru ili komentatorici, u čijem je komentaru jedna bitna činjenica:
„Ja mislim da se djeca dramatično mijenjaju svake generacije. Danas je djetinjstvo dosta drugačije od onog kakvog sam ja imala, a nije niti slično onome kako su moji roditelji odrastali.“ I to je nešto što moramo imati na umu kad procjenjujemo, ocjenjujemo ili uspoređujemo.
Na sličnom je tragu i ovaj komentator, samo malo… izravniji: „Djeca su danas užasno razmažena ali nisu oni krivi. Koliko kod se **** po njima i po državi, realnost je da im nikad nije bilo bolje. Nikad nema nestašica, redukcija i slično. Iako nikad nije bilo bolje (možda kad te uhvati nostalgija), svi su bombardirani katastrofa vijestima. Crna kronika na svakom članku. I roditelji sve to čitaju i onda se boje za svoju djecu ofc.“
