Naša su djeca cijelog svog života naša – djeca. Ma koliko je teško prestati ih smatrati djecom kad su odrasli, nije niti bilo koja ranija faza za roditelje laka, pa tako ni ona kad više nisu – bebe.
Vrijeme prolazi i mi ga ne možemo zaustaviti. Svjesni smo tog, kad razmišljamo objektivno i realno. No, teško nam je u bilo kojem trenutku prihvatiti da naša djeca rastu. Ponosni smo na njih zbog tog što sve uče, divimo se tome kako napreduju, ali uvijek, baš uvijek nas malim dijelom muči to prihvaćanje da naše dijete više nije beba, da više nije mališan, da više nije dječak/djevojčica… Ma, znaš sve o tom.
Prvi od tih velikih koraka i prekretnica je onaj kad moramo shvatiti da naša beba više – nije beba. Kad shvatiš da više ne papa, nego jede, kad joj ne treba ruka za tobogan, kad… Kad je vrijeme da prestaneš svoje dijete promatrati kao bebu. I tada to zaista moraš prestati raditi, jer je to korisno i važno za djetetov rast i razvoj.
Evo koji znakovi ukazuju na to da tvoja beba više nije beba.
1. Ne želi da je zoveš bebom.
„Ne 'beba'!“ – nekad ti to kažu i sami. Ne žele više biti beba, ne žele da ih zoveš tako niti o njima razgovaraš kao da su bebe. Koliko god to bio važan korak, nekako je razumljivo da se roditeljima ne žuri napustiti to predivno razdoblje. Neke roditelje to može doslovno rastužiti. Gledaj to s ove strane: ako tvoja beba više nije beba, nego je velika djevojčica ili veliki dječak, tada se može sam(a) odjenuti, sama obuti cipele, pomoći ti s nekim stvarima… Korisno!
2. Sam(a) donosi odluke.
Jedna od prvih takvih važnih odluka mogla bi biti ona da se ne želi voziti u kolicima, nego hodati. Taj je korak važan, koristan za dijete, pa iako puno tog komplicira roditeljima u jutarnjim rutinama, važno je dopustiti im da odluče o ovom. Ako tvoje dijete želi raditi stvari kao velika djeca, vrijeme je da prestaneš raditi neke stvari umjesto njega - dopusti mu da stvari radi sam. Dijete preuzima inicijativu i istražuje svoj svijet. Pohvali ga! Podržavajući svoje dijete u ovim trenucima, pomažeš mu da izraste u svoju osobu.
3. Može sam(a) raditi stvari.
Obično počne, ovisno o okolnostima, s pritiskanjem gumba za kat u liftu. Ili otvaranjem vrata. Ili paljenjem svjetla. Nekad požele razgovarati sa susjedima (bez tvog upadanja i prevođenja). Pokušaj im omogućiti što više samostalnosti svojim riječima i djelima. Ne mora sve biti savršeno. Bilo da se radi o hodanju umjesto nošenju, obuvanju vlastitih cipela ili samostalnom pranju ruku, izgradit će samopouzdanje što više tog bude radilo bez vašeg uplitanja.
4. Usavršava vještine i to uspješno.
Da, znamo, vrlo je primamljivo i puno lakše i brže učiniti nešto sami, posebno kad ste u žurbi. Neka djeca će roditeljima dopustiti da oni obave neke redovna stvari, ali druga neće htjeti pomoć. Ako radi na novoj vještini kao što je zakopčavanje gumba, odlazak na wc ili slaganje kockica pravim redoslijedom, pokušaj mu/joj ne pomagati barem na neko vrijeme. Ohrabri ga: “Možeš ti to! Sjajno ti ide!”
Daj djetetu prostora i vremena da uvježba novu vještinu tako što nećeš pretjerivati i uskakati umjesto njega. Djetetovi prsti nisu tako spretni kao tvoji i dijete ne zna sve što ti znaš, ali učit će metodom pokušaja i pogreške. Želimo da naša djeca razviju upornost i otpornost, a mogu to početi čini već u prelasku iz bebe u dijete.
5. Želi pomoći.
Kad ti dijete počne ili poželi pomoći u kući, sigurno ćeš se na neki način iznenaditi, a ipak i na neki neobičan način rastužiti. To je ipak tvoja beba! No, nemoj ugušiti djetetovu motivaciju. Cilj bi ti trebao biti potaknuti njezinu ljubaznost i spremnost za pomaganje. Već dvogodišnjaci i trogodišnjaci mogu obavljati jednostavne poslove poput pomaganja pospremanja namirnica i igračaka. Ali ako dijete želi učiniti više i ako je sigurno da želi pokušati, dopusti mu. Tvoje ohrabrenje može mnogo doprinijeti rastu i razvoju te neovisnosti.
