Bez obzira jeste li ovog proljeća vodili djecu u kino na Carstvo velikog Oza, pročitajte zbog čega bi Čarobnjak iz Oza, filmski klasik iz 1939., trebao biti dio odrastanja i vaše djece
Jedan od najpoznatijih i najomiljenijih filmova svih vremena, pravi filmski klasik koji se podjednako univerzalno obraća i djeci i odraslima, "Čarobnjak iz Oza" redatelja Victora Fleminga iz 1939. godine, zasigurno je naslov kojeg će roditelji uvijek rado preporučiti za gledanje svojim najmlađima.
Poznata priča o djevojčici Dorothy iz Kansasa koja sniva o čarobnom svijetu iza duge i ulazi u koloritnu zemlju velikoga čarobnjaka Oza generacijama je privlačna i iz razloga što umješno spaja buđenje i prepoznavanje temeljnog arhetipskog nesvjesnog skrivenog u pojedincima, ali i odonda u Disneyevim filmovima rado korištenu formulu lakohumorne pustolovine obogaćene pamtljivim glazbenim brojevima.
Poticaj na istraživanje nepoznatog
Pritom se čak i Oz otkriva kao samo čovjek s vlastitim slabostima i problemima, što svakako subliminalno pomaže djeci u nošenju s uobičajenim nesigurnostima pri odrastanju, primjerice strahu od odvajanja od roditelja, budeći im kako urođenu želju za istraživanjem nepoznatog (pri čemu radosno mogu demonstrirati vlastitu autonomiju), tako i čežnju za sigurnosti doma kao utočišta od onog zastrašujućeg (reflektiranog u fizičkoj pojavnosti zlokobnih letećih majmuna, zlobnih vještica i prijetećih tornada). A u tome se ujedno skriva i tajna istinske, bezvremene čarolije Čarobnjaka iz Oza, čineći ga jednim od pripadnika ekskluzivne filmske kategorije najvećih.
Flemingovo djelo inovativno barata i uporabom boje. Naime, dok je Dorothyna tmurna svakodnevica prikazana u crnobijeloj tehnici, ulazak u magičnu Smaragdnu zemlju pršti snažno zasićenim, eksplozivnim koloritnim kompozicijama (u središtu kojih su čarobne, i opet arhetipske, crvene cipelice) vrlo retro-holivudskih specijalnih efekata.
Novi pogled na moralne dvojbe čarobnjaka
Na njih se vizualno vjerno naslanja i najnovija ekranizacija klasičnih dječjih priča o čarobnjaku Ozu književnika L. Frank Bauma, koja funkcionira kao uvod u događaje iz tematiziranog naslova – Carstvo velikog Oza (The Oz, Great and Powerful, 2013.) redatelja Sama Raimija. Nostalgični omaž velikom prethodniku Raimi pruža uporabom crno-bijele tehnike snimanja u događajima koji prethode ulasku Oza u zemlju mašte te korištenjem dualne uporabe glumaca iz stvarnosnog i izmaštanog svijeta, pri čemu naglasak i opet stavlja na dvojbe odnosno na moralnu edukaciju budućeg čarobnjaka.
U svakom slučaju, Flemingov klasik neodoljiv je naslov koji pronosi onaj svevremeni osjećaj čudesnog, i koji se jednostavno ne može i ne smije propustiti te bi trebao biti dio svačijeg odrastanja.
