Kako pomoći djevojčici koja je svjesna teške bolesti njenog djeda i ima oca koji ju ne viđa često te se počela autoagresivno ponašati
Imam curicu od 4 godine. Unazad pola godine počela je gristi noktiće i već duže vrijeme čupa kosu i grize usnicu. Živimo same, otac bi je trebao viđati, ali to ne čini kontinuirano. Prve tri godine ju je vidio svega par puta te je počeo dolaziti no to ništa nije učestalo. Inače je vesele naravi, ali u zadnje vrijeme ispoljava bijes, prepire se, govori 'neću', nije poslušna. Živimo s mojim roditeljima, ali u odvojenom kućanstvu. Upoznata je s tim da je moj otac, njen djed bolestan, ima rak jednjaka. Možete li mi dati neki savjet?
Draga mama,
ovo su vrlo važne godine u životu vašeg djeteta. Ono se formira upravo u prve tri odnosno u prvih pet godina. Njeno iskustvo i razvoj svijesti joj govore da djeca imaju oba roditelja. Ona zamjećuje da ima uglavnom samo vas. Djeca često nesvjesno za takvu situaciju krive sebe. Smatraju da oni nisu dovoljno dobri, poslušni ili zanimljivi ili da na neki način nisu zaslužili imati oba roditelja. Zbog toga je njeno ponašanje autoagresivno.
Dijete grize nokte! Kako mu pomoći da prestane?
Strah od gubitka djeda je mogao takvo ponašanje pospješiti. Djeca nas intuitivno jako dobro čitaju i na našem ponašanju vide koliko je bolest ozbiljna i znači li to možda gubitak osobe. Moguće da je iščitala ozbiljnost situacije i da je to također utjecalo na nju. To stanje djece u kojem djeca povezuju da nisu dovoljno dobra ili da ne zaslužuju imati i tatu ili dedu je toliko podsvjesno da je s djetetom nemoguće o tome pričati na način kako sam vam ja to izrekla. Postoje stručnjaci koji se bave radom s djecom. Istaknula bih centar Proventus.
Ima li vaše dijete jedan od ovih strahova?
Ono što vi možete učiniti jest biti uz dijete kroz zajedničku igru, pričanje priča ili provođenje nekih drugih aktivnosti zajedno. I kroz provođenje vremena s njom svakodnevno joj izricati pohvale i ohrabrivati je u njenim uspjesima, govoriti kako vam je važna. Dijete će s vremenom shvatiti da ste vi uz nju i da je nećete napustiti. Kako bude sve veća, važno će biti naglasiti, kada bude prilika, da ona nije kriva za vaš razlaz, da to nema veze s njom već s njenim tatom i vama.
Možete joj ispričati priču o vjeverici koja je imala samo mamu:
Bila mala vjeverica. Imala je samo mamu vjevericu. Druge male vjeverice imale su i tatu i mamu. Uglavnom. Mala vjeverica je zbog toga bila tužna. Nekad ljuta. Tako ljuta da je grizla svoj rep. Mama nije znala što da radi. Kako da pomogne maloj vjeverici. Znaš li ti?
Nekad nije znala niti mama. Ali je znala nešto drugo:
Mama je škakljala malu vjevericu. pravile su zajedno palačinke od lješnjaka.
Verale se po drveću, igrale se lovice. Mama bi često ljubila malu vjevericu.
Šaptala bi joj; Kako si brza, kako si spretna, na tebe sam tako ponosna...
Mala vjeverica je polako postajala sve mirnija i sretnija. Prestala je gristi rep jer više nije imala za to vremena. Još ju je čekalo toliko igara!
A najljepše joj je bilo kada bi ju mama zagrlila i šapnula; divna moja mala vjeverice! Divna moja srećice!
