S nepune četiri godine, prilagodba je tekla prilično teško, a najteže zbog toga što se nije uspjela sprijateljiti ni s jednim djetetom. Budući da je sad predškolac - kako da joj pomognemo da se u novoj sredini bolje snađe?
Upisala sam kćer u najbolje opremljeni vrtić u gradu, koji radi u uvjetima kakve imaju zaista rijetki - kvalitetan prostor i odgajateljice koje su stručne i ne 'piju kavu po cijele dan', na što vidim da se druge mame žale. S nepune četiri godine, prilagodba je tekla prilično teško, a najteže zbog toga što se nije uspjela sprijateljiti ni s jednim djetetom. Loš osjećaj u vrtiću i trajna izoliranost od društva potrajala je tijekom cijele godine, iako smo se konstantno savjetovali s odgajateljima kako pomoći djetetu da se u vrtiću opusti. Napominjem da je van vrtićke zgrade ona drugo dijete - lako započinje igru s drugom djecom (iako puno lakše s onima koje već poznaje). Budući da o vrtiću nikad nije željela razgovarati, a tete su govorile da je sve u redu (iako je više puta bila meta nasilnika), nastavila je ići u vrtić bez pobune i sljedeće godine. Tada smo napokon došli na red kod vrtićke psihologinje, koja je rekla da imamo jako emotivno dijete, koje traži stalno ohrabrenje i poticaj odraslih, te da bismo trebali tražiti od odgajateljica da ju više hvale pred dugom djecom, kako bi se i njihova slika o njoj promijenila.
Nakon jedne i pol godine u istom vrtiću, smatrali smo da se ničiji stav više ne može promijeniti, a nismo ni željeli poseban tretman za nju, pa smo je ispisali iz vrtića. Već nakon 10 dana provedenih kod kuće s bakom, ona se preporodila, a tako i mi. Puno je smirenija, veselija, želi pričati o tome kako se igrala, a dan provodi uglavnom u dvorištu. Nakon ovog dugog uvoda, molim vas za savjet; budući da je sad predškolac - kako da joj pomognemo da se u novoj sredini bolje snađe, da se više ne događa "grop u grlu" čim zakorači u vrtićku zgradu?
Prilagodba na vrtić vrlo je individualna stvar i ovisi o obilježjima djeteta, roditelja i obiteljske situacije te vrtićkog okruženja i odgojitelja. Prilagodba je u pravilu kraća što su djeca starija i emocionalno zrelija jer su tada spremnija odvojiti se roditelja, prilagoditi se na novo okruženje, ostvariti kontakt s novim nepoznatim ljudima i djecom. Ona kod četverogodišnjaka u prosjeku traje od 1 - 3 mjeseca.
Važno je pustiti dijete da osjeća tugu kod separacije
Postupci koji u globalu olakšavaju prilagodbu su:
- mirnoća i jasnoća roditelja, s toplim, no relativno kratkim odvajanjima. Ukoliko je roditelj uznemiren i ne vjeruje da će se dijete dobro prilagoditi, prenosi vlastitu nesigurnost jer dijete to itekako osjeti, bez obzira što roditelj govori
- redovit polazak u vrtić
- postepenost prilagodbe, u smislu postepenog produljivanja vremena ostanka
- ne uvođenje dodatnih zahtjeva u isto vrijeme prilagodbe, jer dijete ima već jako puno „posla“ u prilagodbi i stvaranju osjećaja sigurnosti u novom okruženju, usvajanja novih rutina, upoznavanje vršnjaka i druženje s njima. Konkretno, dobro je da se u isto vrijeme ne uvode promjene poput polaska na nove aktivnosti, spavanje u vlastitoj sobi, ili kod male djece odvikavanje od pelena, već da se s uvođenjem novih zahtjeva pričeka koji mjesec
- toplina i prihvaćanje odgajatelja. U pravilu, većina djece dobro reagira na prosječno toplog i stabilnog odgajatelja. Ukoliko je prilagodba otežana i dijete ipak dulji period ne funkcionira u nekim od područja socijalizacije, igre s vršnjacima, suradnje s djecom ili odgajateljima ili praćenja aktivnosti tada je vrlo važno dati adekvatnu podršku djetetu i obitelji. A da bi podrška bila adekvatna izuzetno je važno utvrditi o čemu se zapravo radi jer uzroci mogu biti raznoliki.
U ovom trenu i na ovaj način o tome možemo samo nagađati – no ono što mogu zaključiti iz vašeg pitanja da se radi o području socio-emocionalnog funkcioniranja i prilagodbe, unatoč svemu što se pokušali i vi i u vrtiću.
Ukoliko se poteškoće i dalje nastave, svakako bih preporučila da se obratite dječjem psihologu koji terapeutski radi s djecom i obiteljima (npr. terapeuta igrom) jer je nekoj vrlo senzibilnoj djeci nužna dodatna podrška. Imajte na umu da što se problem ranije krene rješavati, da je proces jednostavniji i brži, a djeca samopouzdanija i sigurnija.
